PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

'NEMIRNE NOGE' Ova je Anočićeva predstava moćno političko oružje

Saša Anočić trosatni je autorski projekt “Nemirne noge”, za koji potpisuje sve, od režije i dramaturgije do scenografije, pripremao gotovo dvije godine. Predstava je već prikazana u nekoliko gradova, a sad je zaigrala u zagrebačkom Teatru Exit i predviđamo joj dug scenski život. Posrijedi je priča o skupini malih ljudi koji imaju bend (najpopularnija tema ove jeseni u zagrebačkim teatrima, od Marija Kovača do “Žute crte”).

Dva su naratora u predstavi, koja je složena kao svojevrsni scenski roman. Prvi je menadžer benda, Valjak, koga igra sam redatelj predstave a koji u retrospektivi pripovijeda povijest benda, a drugi je Gnoj, dobrodušni stranac koga igra Jerko Marčić, a koji je bend doveo Valjku. Uz njih igra još sedmero mladih glumaca koji svi, osim što glume, sviraju najmanje jedan instrument. Prvi dio predstave donekle me razočarao, budući da je posrijedi dosta potrošena dosjetka o luzerima koji se svejedno iskazuju kao odlični zabavljači.

U zelenom kombiju

Tragikomična nota ovdje se naglašava s previše patetike, a zaumni elementi, koji povremeno iskrsavaju, doimaju se kao viškovi. Međutim, u drugom dijelu predstava prelazi iz realističnog u fantastičan kod pa se pred gledateljima razvija raskošna simbolika prolaznosti života, u kojoj se snovi i pritajene misli pretvaraju u scensku realnost nagovješćujući tragičan kraj. Bend će, na koncu, ne samo izgubiti na najvažnijem natjecanju u koje su se upustili, nego će i poginuti u prometnoj nesreći, u zelenom kombiju.

Socijalni protest

Damir Klemenić, koji je kazališnu karijeru započeo davno, potkraj osamdesetih, kao član prve postave Montažstroja, ovdje igra dobrodušnog Momu, stidljivog i neurotičnog, bez ikakve sposobnosti da se odupre životnim izazovima, i to je najzanimljivija kreacija u predstavi. U nekom trenutku, u drugom dijelu, on iskrsava na pozornici odjeven u triko i plašt superjunaka pa čak pokušava i poletjeti. Ukaže se i s nožinom zabijenom kroz glavu, što je lako preživio. No, sve uzalud. Pravde na svijetu nema. I on i Jerko Marčić, koji je zaigrao Gnoja, članovi su Kazališta Trešnja, u kojem je redatelj Anočić ravnatelj, pa se očito dobro razumiju. Obojica u dječjem kazalištu imaju ograničen repertoar i ovakve im uloge donose ne samo scensko iskustvo nego i samopouzdanje. Marčić je, dakle, uz Klemenića najčvršća karika predstave. Njegov je lik otpočetka zamišljen zaumno. Podrijetlom je, naime, iz Indije. Govori kao stranac, ali očito ne iz neke konkretne Indije, nego iz izmaštane. Govori zapravo kao Nijemac, a rječit je poput Talijana. Izmješten, u stvari, iz vremena i prostora. U bendu svira bubnjeve i to legendarno loše, premda se jako trudi, više od ostalih aktera. Klemenić Momo svira gitaru, a svira je i Tvrtko Jurić, još jedan omiljeni Anočićev glumac, koji ovdje tumači Crnog, ujedno pjevača benda. Crni zapravo ne zna pjevati. Kontrapunkt nespretnim muškarcima čine Nera Stipčević i Mateja Majerle, koje su odista pjevačice i čiji nastup ostavlja upečatljiv dojam. Još nastupaju Matija Antolić, Marina Lamot, Tihana Lazović i Neven Šverko.

Glavni je i umjetnički dobitak predstave njezin humanizam. Ona je i svojevrsni socijalni protest i politička poruka. Njezini akteri nisu samo siromašni, oni su i izgubljeni u vremenu i prostoru zato što nastoje biti pošteni i zato što su naivni više nego što to (kapitalistička) stvarnost dopušta. Nemaju, dakle, nikakve šanse u srazu s civilizacijom kojoj pripadaju. Pritom ne gube svoje poštenje i svoj uzaludni optimizam. Njihovo je jedino oružje u borbi s tom civilizacijom ljubav. No niti ih ona ne iskupljuje.

Glumci se gube

Glavni je prigovor predstavi što je preduga. Ne zato što bi bila dosadna nego zato što je u nju ugurano previše motiva i previše štoseva koje zadana dramaturgija ne može niti apsorbirati niti opravdati. Pokatkad se glumci gube u nizanju motiva koji su već viđeni i umjesto da bivaju smiješni, kao da “privatno” zaustavljaju radnju. Štoviše, čini mi se da prelaze u stanje svojevrsnog samozadovoljstva, kakvo je neprilično i za ideju predstave i za koncepciju uloga. No za one koji vole Anočićeve radove, ova će predstava biti očekivano osvježenje. Dramaturški ona je manje uspjela od “Kauboja”, ali je snažnija i rekli bismo angažiranija.

Na najopćenitijoj razini ova predstava podsjeća da kazalište nije samo mjesto zabave nego i politička tribina mnogo efikasnija od primjerice saborske govornice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. siječanj 2023 03:39