U našim kazalištima (pre)malo je predstava nastalih prema tekstovima ovdašnjih autora i autora iz regije, u dječjim kazalištima takvih uprizorenih priča još je manje.
U Žar ptici sutra je večer premijera predstave koja je nastala prema pobjedničkom tekstu na međunarodnom natječaju što ga je u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori organizirala platforma Od malih nogu.
Natječaj je bio namijenjen mladim autorima, tražio se tekst za dječje kazalište, a Žar ptica unaprijed je odlučila da će pobjednički tekst postaviti na pozornicu. Od 17 na natječaj pristiglih tekstova najboljim je proglašen rad mlade srpske autorice Ane Ivanović.
Predstava "Izgubljene stvari" pripovijeda o odrastanju, o stvarima koje djeca gube i o njihovu značenju, režirala ju je argentinska redateljica s dugim stažem u hrvatskim kazalištima, Renata Carola Gatica.
Od malih nogu regionalna je platforma koja želi kazalište za djecu i mlade učiniti kvalitetnijim, hrabrijim, možda i odgovornijim.
Osnovale su je mlade kazalištarke Ajda Tomazin, Anja Pletikosa, Marija Backović, Tijana Grumić, Milja Mazarak i Sonja Petrović.
Dunja Fajdić radila je, skupa s Majom Katić, adaptaciju teksta i glumi u predstavi.
"Ovo je prvi regionalni natječaj za dramski tekst za djecu i mlade koji su inicirali i veseli me što se kazalište Žar ptica upustilo biti dio te priče. Rezultati su izašli u prosincu prošle godine i evo - već sada možemo gledati predstavu po nagrađenom tekstu Ane Ivanović. To je danas prava rijetkost - da dramski tekst pobijedi na nekom natječaju i već nakon četiri mjeseca imamo priliku gledati ga postavljenog u institucionalnom kazalištu. Mislim da je genijalno to što postoji Od malih nogu. Jako bih voljela da kazalište za djecu i mlade prestane imati status ‘usput‘, između dvije predstave ‘za odrasle‘.
Ovakav natječaj definitivno platformi daje vidljivost, ali i pokazuje velike razlike u regiji, primjerice u senzibilitetu publike za određene teme. Slovenski repertoar za djecu i mlade ne bježi od "nezgodnih" tema (jedna od recentnih predstava govori o sramu). A kod nas, to su teme koje profesori i profesorice izbjegavaju i radije se odluče "obraditi lektiru" gledajući "Družbu Pere Kvržice". Čast iznimkama, a to su kod nas u zadnjih godinu dana predstava Gidionov čvor Teatra Fort Forno i I Cyrano i djevojčica Teatra Poco Loco. Svaka predstava mora malo riskirati, ponuditi nešto više, pa makar i propala. Nadam se samo da će zahvaljujući platformi Od malih nogu, barem ta odgovornost kazališnih umjetnika prema djeci biti snažnija."
Renata Carola Gatica objašnjava što je ono bitno što je htjela posredovati djeci radeći na ovoj predstavi:
"Prvo što me privuklo tekstu ideja je autorice da se ništa ne gubi, nego da se stvari transformiraju, mijenjaju oblik, položaj, poprimaju drugu vrijednost, putuju na druga mjesta, dobivaju novo značenje, rastu, mijenjaju se, a ako odu zauvijek, uvijek nam se mogu vratiti putem naših sjećanja. Problematika "gubitka" je teška tema, posebno kod djece za koju je gubitak još pojam koji se formira s odrastanjem. Odrastanjem se puno dobiva, ali se nešto i gubi. Dobivamo obveze, znanje, odgovornosti, ali istovremeno gubimo dio slobode, vremena (vrijeme za igru koje je najbolji dio vremena). Ako nismo oprezni, možemo gubiti i sposobnost izmišljanja, stvaranja, improvizacije, zamišljanja, svega onoga što stvaramo pomoću igru.
Igra (a ne igračke) je prostor u kojem najviše izazivamo svoju inventivnu sposobnost i razvijamo sposobnost rješavanja stvari. Sačuvati prostor za igru - odgovornost je svih koji sudjeluju u odgoju djece: roditelja, učitelja, ali i svih nas koji se bavimo kazalištem za djecu. Igrajući se na probama i otvarajući prostore igre u predstavama, inspiriramo i pozivamo na igru sve one koji nas gledaju. Nadam se da će se na djecu u publici - prenijeti scenska igra koju glumci predlažu na sceni... Na taj način će predstava koja je svoj život započela na papiru, prošla kroz naša tijela i završila na sceni - nastaviti živjeti u domovima obitelji koje nas dolaze gledati".
Nije to predstava namijenjena samo djeci.
"Iako je scenski materijal napravljen kako bi djeca uživala u predstavi, osnovna poruka predstave izravno je usmjerena na odrasle, a to je da ‘sve ovisi o nama‘. Golemoj odgovornosti donošenja bića na svijet, njegovu hranjenju, školovanju, brizi o njemu - pridodana je i odgovornost da mu osiguramo sreću. Mnoge stvari roditelji djeci mogu kupiti novcem. Ali vrijeme igre, vrijeme kada otac i sin stvaraju novi svijet, izmišljaju novi jezik, to su trenuci koji se ne mogu kupiti i koje će dijete zauvijek pamtiti. I to je ono što nikada neće biti izgubljeno. Potpuno razumijem vječitu kontradikciju između želje roditelja da djeca brzo odrastu, kako bi opet mogli uživati u vremenu samo za sebe i velikog razočarenja kada im ‘odrasla‘ djeca više ne dopuštaju da uđu u ‘njihov svijet‘, koji su nekad obilato dijelili sa svojim roditeljima. Mislim zato da ponekad roditeljima više nedostaje igra nego klincima. Kada ste otac, kroz igru s djetetom uvijek imate priliku ili izgovor da se vratite u vlastito djetinjstvo i ponovno proživite one trenutke koji su vam ostali u sjećanju. I našoj dječjoj publici i njihovim roditeljima želimo da ih obuzme radost zajedničke igre", govori Renata Carola Gatica.
Jesmo li, možda, došli i do toga da se mnogi roditelji danas, u pokušaju da djecu odvuku od tehnologije, i (pre)više bave i igraju s djecom?
Jer, parkovi su prazni, djeca sjede kući, nema spontanog okupljanja u susjedstvu i igre, pa roditelji često uskaču kao nadomjestak za prijatelje iz susjedstva, pokušavaju nadomjestiti nedostatak vršnjačke socijalizacije.
Dunja Fajdić komentira: "Ne postoji previše igre! Nije tehnologija neki opasni protivnik djetinjstva. Mislim da je to loš obrazovni sustav. Baš zbog tehnologije svima je lako pronaći neku informaciju. A obrazovanje stoji k‘o neki kamen, tek tu i tamo okrznuto dubokim promjenama. Kupiti djeci tablet u školama ili koristiti e-dnevnik totalno je nevažno ako djecu ne možemo podučiti kako kritički razmišljati, zauzeti vlastiti stav, razgovarati, suosjećati, sagraditi svoj svjetonazor i senzibilitet prema svemu što se događa oko nas. Kad već obrazovanje tu ne ispunjava taj zadatak, entuzijastično vjerujem da umjetnost, kazalište i dramska pedagogija mogu itekako pomoći. Upišite djecu na dramsku i birajte što gledaju".
Redateljica Renata Carola Gatica dodaje: "Bez sumnje, pandemija je bila veliki udarac za sve nas, ali i prilika da ‘stanemo na loptu‘ i učinimo stvari malo drukčije. Želim vjerovati da nam je pandemija, unatoč svom užasu, ostavila pozitivnu bilancu - da više cijenimo trenutke provedene na otvorenom, društvo ljudi koji nas okružuju ili obiteljska okupljanja u našem domu. Čula sam nevjerojatne priče što su roditelji sve bili spremni činiti kako bi zabavili svoju djecu tijekom pandemije. Sve je to zahtijevalo beskrajnu maštu. Nadam se da će se ovakva praksa nastaviti, jer, kao što sam već rekla, osmišljavanje i stvaranje prostora za kreativnu igru s djecom, na nama je odraslima".
Scenografija za predstavu napravljena je od kartona, radio ju je Matija Dijanović.
"U tekstu se sugerira da su (u predstavi) igračke koje improviziraju roditelji. Ako ne aktiviramo maštu, to će biti samo kartonske kutije, ali ako je aktiviramo - kartonska kutija može postati nešto najljepše na svijetu. Sve na sceni, scenografija i rekviziti napravljeni su od stvari koje imamo kod kuće - kartonske kutije, sredstava za čišćenje ili kuhinjski pribor. Uključili smo čak i mobilne telefone i računala u svakodnevnu igru protiv kojih se tako dugo borimo da su se mnogi već i umorili pa i odustali. Međutim, mislim da je ‘ekrane‘ ponekad bolje uključiti na kreativan način... Ideja je da se u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu i s bilo čime možemo igrati i izmisliti svijet koji želimo, samo je važno da se probudi mašta", poručuje redateljica.
U predstavi igraju Bogdan Ilić, Dunja Fajdić, Maja Katić i Dean Krivačić. Autorski tim predstave čine i kostimografkinja Sandra Dekanić, koreograf Damian Cortes Alberti te autori glazbe Ivana Đula i Luka Vrbanić. Premijera je u petak, 28. travnja u 19 sati.
Komentari
0