SUVREMENA COMMENDIA DELL'ARTE

'NOĆNI ŽIVOT' Magelli režira parodiju Ivana Vidića o 'pernarizaciji' društva

Zagreb,141015.
Park Bartola Kasica.
Ivan Vidic pisac.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajač / HANZA MEDIA

Vidić testira psihu i socijalni refleks domaćeg malograđanina, “urbanog”, tobože naprednog, tobože pravdoljubivog, tobože lijevog, i onoga njemu suprotstavljenog, pomodno desnog, ritualno katoličkog, imbecilno klerikalnog...

U drugoj polovici prosinca Zagrebačko kazalište mladih praizvest će “Noćni život”, izvrstan dramski tekst Ivana Vidića (r. 1966. u Zagrebu).

Režira Paolo Magelli, čije se iskustvo, svjetonazor i umjetnički temperament toliko podudaraju s djelom da očekujem inspiriranu, prvorazrednu predstavu. Obojenu zaumnim crnim humorom, napučenu hiperboličnim no običnim likovima, maštovito, namjerno pretjerano kostimiranim, koji će, možda, brechtovski probijati četvrti zid, zazivajući publiku već začaranu isto hiperboličnom scenografijom (tajna je u njezinu gomilanju i razvlačenju!) te glazbenim oksimoronima.

Drama nosi 15 lica, ali više od 15 likova, podijeljena je u 15 prizora, materijal za kakvih 90 do 100 minuta scene.

Vidić je dramu napisao prije šest godina, a sad se doima još aktualnijom. Uvijek ispred vremena, stupa pozornicama ovaj naš dramski autor, i prozaik, upravo već četvrt stoljeća, doma ne uvijek baš voljen, ne uvijek baš pažen, ali da u Londonu, da u Kopenhagenu. Raste, kroza svojih više od 20 drama, europski relevantan, satiričar snažno profiliranog, pomalo ioneskovskog refleksa, opremljen apsurdom koji plete u porubu od domaćeg realizma.

Ovdje daje zaoštrenu društvenu parodiju, o takozvanom malom čovjeku i njegovoj pobuni protiv, valjda, velikog čovjeka...

Precizno, metonimijski, ne mutno, testira psihu i socijalni refleks domaćeg malograđanina, “urbanog”, tobože naprednog, tobože pravdoljubivog, tobože lijevog, i onoga njemu suprotstavljenog, pomodno desnog, ritualno katoličkog, imbecilno klerikalnog...

Na zagrebačkom trgu, čudno zabačenom, dan za danom, okupljaju se demonstranti, pogonjeni općim nezadovoljstvom u društvu i vlastitom dokolicom. Postupno shvatiš da su vječiti studenti, vječiti nezaposleni, vječita feministica, vječite bogomoljke, rutiner kapelan, mlad zavodnik, lud profesor, par podmirenih usidjelica, množina doušnika i manijakalni Arlekino, Sveti Filip i Jakov. Uvrnuta suvremena commedia dell’ arte.

Vidić analizira, vedro i mračno istodobno, pernarizaciju društva. Jednu opću karnevalizaciju politike, na cijelom starom i novom kontinentu, neko gotovo predfašističko kvarenje, sumorno vrenje razočaranog puka, koji više ne vjeruje u bolje sutra. I sve je nervozniji.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo