Onima koji su onoga jutra odlučili provesti sate i sate u kilometarskoj zmiji oko kazališta, kao i onima spretnijima u kupovini na internetu, višestruko se isplatio taj "mačak u vreći" - novi "Orašar" koji tada još ni njegovi koautori nisu stigli sasvim osmisliti. Ali povjerenje publike u naše središnje nacionalno kazalište je već godinama neupitno, a ovdje je i autor koreografije svima dobro poznat, kultni tatarski baletni umjetnik Rudolf Nurejev.
Baletni ansambl HNK u Zagrebu odavno po sastavu nije samo hrvatski, već, kao što je to i u svijetu, međunarodni, s plesačima iz raznih krajeva. Samo uzmimo u obzir nacionalnosti hrvatskih nacionalnih baletnih prvaka - Portugalac, Australka i Japanac, a svi čine i ovu produkciju. Nadnacionalni, isključivo umjetnički kriteriji predvođeni baletnim ravnateljem, Talijanom Massimilianom Volpinijem rezultirali su rastom u kvaliteti, zbog čega je naš ansambl, po njegovu mišljenju, spreman za najviše pothvate, kakav i jest Nurejevljeva koreografija.
Nurejev, simbol baletne umjetnosti i junak 20. stoljeća, rođen u jurećem vlaku transsibirske željeznice, odrasta u siromašnoj tatarskoj obitelji, no odlučuje postati baletan i daje sve od sebe. Djetinjstvo provodi na plesnom folkloru svojeg podneblja, potom odlazi u Petrograd i prve baletne korake uči sa 17 godina u baletnoj akademiji Vaganova. Ubrzo postaje prvak baleta Kirov (danas Marijinski teatar) te turneju svoje trupe u Parizu 1961. koristi za politički azil i doživotno ostaje na "zapadu". Uz plesnu karijeru bavi se i koreografijom, glumom i dirigiranjem, revalorizira ulogu muškog plesača u klasičnom baletu, a ovog "Orašara" stvara 1967. za Kraljevski švedski balet. Tu koreografiju prenosi na raznim podijima, a za produkciju milanske Scale šalje svoju najvjerniju asistenticu, Francuskinju Aleth Francillon, koja je sada to ostvarila i u Zagrebu. A da svi koraci budu u duhu velikog majstora brinuo je predstavnik Fondacije Rudolf Nurejev, ujedno i njegov bliski kolega - Charles Jude. Poznata priča na predivnu glazbu Petra Iljiča Čajkovskog komprimirana je spajanjem uloga ujka/kuma/obiteljskog prijatelja Drosselmeyera i fantastičnog Orašara-Princa, te Klare i Vile šećera. Metafora odrastanja djevojčice ispričana je skladnim, simetričnim formacijama baletnog korpusa, ansambala i krajnje fizički teških solističkih pokreta.
Stilski, to je sukus povijesti klasične baletne umjetnosti s mnogo bravuroznih, vrletnih i zaustavljenih figura, bacanja i skakanja, uspješnih opiranja gravitaciji kakve još kod nas nismo vidjeli. Realno, još nikada baletni umjetnici kod nas nisu bili u stanju izvoditi takve bravure. Premda je koreografija autentično prenesena, posebno za ovu produkciju u Zagrebu rađena je nova scenografija i kostimografija (nevjerojatnih 200 kostima!), za koje je sve bio zadužen francuski umjetnik Jérôme Kaplan.
Oživio je klasičan bidermajerski blagdanski svijet u toplom domu građanske obitelji, iskoristio kompletnu dubinu kazališne scene za dvije prostorije s okićenom jelkom u pozadini, a za vrhunac čarolije koristio je sugestiju zvjezdanog neba, koje će uskoro pobijeliti šljokičaste žive i plastične pahuljice ili pak zlatni ukrasi papirnatih vitičastih relikvijara u koje se s jednakom pozlatom idealno uklapaju plesači "Valcera cvijeća".
Prema koreografskom narativu, drugi čin je više san nego čarolija, istodobno podsvijest i noćna mora u kojoj se u Klarinu snu isprepliću članovi obitelji, gosti sa šišmišima i slatkišima u divertissementu koji završava pas-de-deuxom Klare i Orašara, odnosno Vile šećera i Princa. U petak i subotu, 21. i 22. studenoga, na premijeri i prvoj reprizi dirigirao je službeni baletni maestro Vjekoslav Babić, a vidjeli smo nastupe dva jednako briljantna bračna i profesionalna plesačka para, Ivu Vitić Gameiro i Guilhermea Gameira Alvesa, te Rieku Suzuki i Takuyu Sumitoma, koji su utjelovili vrhunce Nurejevljeve umjetnosti. Posebne pohvale još jednoj Hrvatici među solisticama, vatrenoj Anamariji Marković kao Klarinoj sestri Luisi i još jednom Japancu (u Zagrebačkom baletu ih ima osam!) Yuhu Yoshiki kao bratu Fritzu. Pohvala i inicijativi da se u "Orašar" nakon više desetljeća vrate djeca, polaznice i jedan polaznik Škole za klasični balet u Zagrebu (u 24 uloge djece, vojnika, mišića izmjenjuje se njih pedesetak!), što su blistavi potencijalni počeci budućih baletnih karijera.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....