Ako je suditi prema predlošku koji sam imao prilike pročitati, i timu koji se oko njega okupio, 20. kolovoza u Parku Umjetničke škole u Dubrovniku očekuje nas zanosan umjetnički happening.
Tamo će se, u režiji Ivice Boban, kao posljednja dramska premijera 68. Dubrovačkih ljetnih igara, odigrati predstava “Marin Držić – Viktorija od neprijatelja” za koju je temeljni koncept ispisao dramaturg Hrvoje Ivanković.
U pitanju je prvorazredno rudarenje po Držićevoj kanonskoj ostavštini, ali ne s onim mrtvačkim arheološkim predznakom nego s virtuoznim, mesnatim i punokrvnim supostavljanjem samog Dum Marina i njegovih protagonista u današnji svijet u rasulu.
Koja je terenska strategija ovog “play Držić” projekta?
- Tekstualni predložak za “Viktoriju od neprijatelja” svojevrsni je dramaturški kolaž pretežno sastavljen od fragmenata Držićevih djela, pri čemu smo redateljica Ivica Boban i ja neke držićevske situacije i likove izmjestili u novi kontekst, a dijelove teksta i ciljano napisali, uglavnom opet parafrazirajući poznata mjesta iz Držićeva opusa. Namjera nam je bila kroz Držića progovoriti o Držiću te reteatralizirati njegov odnos s Dubrovnikom, njegovim suvremenicima te etičkim i društvenim paradigmama vremena u kojem je živio.
U prologu opako duhovitim jezikom šibate današnjicu, sve do dubrovačkih kulisa Šerifa od Nottinghama. Da li se, kao što ste izmaštali, Držić doista negdje “u grebu” okreće?
- Predstava započinje s prologom glumačke družine koja dolazi na Ljetne igre prikazati predstavu o Držićevu životu, pa nam se tu, te u još jednoj dramskoj pukotini, u kojoj se pretapaju naše i Držićevo vrijeme, otvorila i mogućnost za neposredan komentar trenutne dubrovačke realnosti. A da je Grad pao kao žrtva pohlepe i banalne ali ubojite filozofije čistog profita, to je više nego razvidno, pa je lako pretpostaviti kako bi se prema takvoj realnosti odnosio pisac Držićeva kritičkog duha, talenta i moći zapažanja.
Kao dobri znalci Držićeva blaga, jeste li se, vi i redateljica Boban, ipak iznenadili nekom novom držićevskom refleksijom na suvremenost?
- Prije bih rekao da smo ih, svi skupa, postali još svjesniji nego da su iznenadile. Na tim refleksijama gradili smo i naše razumijevanje “slučaja Držić” i od samog smo ih početka rada pretvarali u naponska polja predstave.
Vaš komparativistički napor je posve ravnopravan onom Toma Stopparda i Marca Normana u filmu “Shakespeare in Love”. Ima li ovdje posvete i Shakespeareu, je li ova Držićiana i svojevrsna hamletovska mišolovka?
- Pokušali smo kroz predstavu razapeti luk Držićeva života, od mladalačkih mu dana kada njime upravljaju nagoni i osjećaji od kojih smo satkani do zrelog doba i otvorenog sukoba s “ljudima nahvao” koji su ga veći dio života proganjali i izjedali. Na početku luka logično se našla i Držićeva izmišljena i neostvarena ljubavna priča, no ona je u našoj predstavi posredovana u komičko-ludističkom ključu, za razliku od završnih akorda u kojima prevladavaju tragični, pa gotovo da bih rekao i mračni tonovi. Tu Držić doista upada u mišolovku vlastitog teatra: proždiru ga isti oni likovi koje je utjelovio i iznio na pozornicu.
“Nas, naime, ubijaju slobodom” brutalna je rečenica vašeg komada i paradoksa koji živimo. Kakav ste odjek imali u ansamblu što se tiče važnosti misije koju sondirate?
- Predstava je nastajala u izvrsnoj atmosferi: većina mlađih glumaca prvi je put zakoračila u svijet Držićeva kazališta, a oni stariji i iskusniji pomogli su im da nađu pravi ton i mjeru u izrazu te dešifriraju skrovita naponska polja koja smo iz Držićevih djela prenijeli u novi kontekst: dramaturški i životni. Poveznice sa suvremenošću nametale su se same po sebi i mislim da su im problemski fokusi predstave postali vrlo brzo jasni i razgovijetni. No iznad svega je važno da su postali intimni i suosjećajni s Držićem, da su razumjeli kako njegove ključne sentence nisu samo vješto uobličene pjesničke figure nego gorki uzdasi ili osmjesi iza kojih se kriju velike životne istine.
Na nekoliko proba naš Držić, Ozren Grabarić, emotivno se toliko stopio sa unutarnjom dramom lika kojeg interpretira, da smo i svi mi oko njega bili potreseni tom živom slikom bola i očaja.