Trideset treće Histrionsko ljeto na zagrebačkoj pozornici na Opatovini obilježit će premijera Zagorkine “Gričke vještice”, treće u produkciji Histriona koji su Zagorkinom prozom prije više od 30 godina i otvorili scenu na Opatovini. Te 1987. godine, za Univerzijade u Zagrebu, u ulogama Nere i Siniše bili su Ena Begović i Kruno Šarić, a predstavu je režirao Miro Međimorec.
Spomenik i poprsja
Novu predstavu koja se radi prema adaptaciji Zlatka Viteza iz 1994. godine režirat će direktor Dramskog kazališta Gavella Dražen Ferenčina, a Neru i Sinišu igrat će apsolventica glume Mada Peršić i značajno lice serija i filmova Janko Popović Volarić. Histrioni su prvo kazalište koje je - nakon Lasićevih i Pavličićevih angažmana što su revalorizirali Zagorkino djelo i izvukli ga iz stigme literature za mase i usidjelice - svoj repertoar usmjerilo, uz “Gričku vješticu”, i prema “Tajni krvavog mosta”, “Kćeri Lotrščaka”, “Jalnuševčanima”, “Vitezu slavonske ravni”.
- Do spomenika Mariji Jurić Zagorki na Dolcu u Zagrebu nismo imali javnu skulpturu ženi, doli nekoliko poprsja narodnim herojima, sestrama Baković i Nadi Dimić. Budući da se premalo ističe da su glumci podigli spomenik hrvatskoj književnici, tražili smo i tražit ćemo da se na zgradi do spomenika postavi ploča na kojoj će pisati da je spomenik Stjepana Gračana odliven novcem koji su Histrioni zaradili - skrenuo je pozornost na javnu skulpturu šef i osnivač kazališne družine Histrioni Zlatko Vitez.
Lasić i Krleža
Violi i Vitez na Lastovu
Violi i Vitez na Lastovu
Zagorkin opus povijesnih romana bio je logičan histrionski izbor zagrebačke autorice za zagrebačku pozornicu. Svima koji i danas sa skepsom gledaju na vrijednost Zagorkine literature Zlatko Vitez napomenut će da je Stanko Lasić, pišući uvod u monografiju Marije Jurić Zagorke, koja nikad nije dočekala svjetlo dana jer je autor u poznim godinama nije stigao napisati, našu spisateljicu komparirao s Agathom Christie. Dok je Lasić pretpostavljao na koji bi pijedestal Englezi podigli Zagorku samo da su takvu spisateljicu imali, i Miroslav Krleža bio se, podsjeća Vitez, za života zauzeo za Zagorku u trenutku kada ju je Milivoj Dežman izbacio iz Obzora.
- Svi su muški pisci bili ljubomorni na nju, jer je zarađivala i živjela od pera. Pisala je u novinama romane u nastavcima i bio je to ozbiljan novac za ono vrijeme. Ljudi bi u šest sati ujutro čekali da iziđu novine kako bi pročitali novi nastavak Zagorkina romana, zbog toga se kaže da je Zagorka Hrvate naučila i čitati i pisati. Velika je pritom uloga bila biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je Zagorku uopće nagovorio da počne pisati historijske romane. Da, biskup je u ono vrijeme stao iza jedne žene koja je bila renesansni tip, bavila se poviješću, pisala tekstove i romane, čak je i režirala. I što to znači? To znači da je i biskup bio napredan. Jasno, Strossmayer je bio Jugoslaven, kao i većina ondašnjih intelektualaca sve dok se nisu razočarali. Jugoslaveni i komunisti kasnije su šikanirali Zagorku, htijući njezinu literaturu - na kojoj su se odgajali mladi ljudi, učili povijest, koje je imala svaka i građanska kuća - proglasiti romanima za kuharice. Znate gdje je Zagorka tiskana u nastavcima pedesetih godina? U Splitu, jer u Zagrebu nije mogla proći. Slobodna Dalmacija, pričao mi je Momčilo Popadić, bila je u to vrijeme u barakama i izgrađena je u današnji dnevni list zaradom na Zagorki - rekao je Vitez.
Voljeti Zagreb
Zlatko Vitez, Arhiva (2007.)
Zlatko Vitez, Arhiva (2007.)
U interpretaciji Zagorkinih junaka iskazali su se dosad mnogi Histrioni, uz spomenute Enu Begović i Krunu Šarića bili su tu predstavnici više generacija glumišta: Mladen Crnobrnja Gumbek, Danko Ljuština, Josip Bobi Marotti, Emil Glad, Damir Lončar, Željko Duvnjak, Vlasta Knezović, Slavica Knežević, Đuro Utješanović.
- Prošle godine mi je nakon predstave prišla jedna gospođa, živi u Njemačkoj i jedva čeka ljeto, Zagreb i histrionske predstave. ‘Znate što ste vi nas naučili… vi ste nas naučili voljeti Zagreb’, izrekla je najdraži mi kompliment koji sam čuo. Unatoč svim zlim jezicima o ovom gradu, pa i unatoč njegovoj povijesti koja je bila ružna - kao u slučaju ‘Gričke vještice’, romana koji je baziran na istinitom događaju o vještičjem procesu piljarici Barici Cindek - u doba kada su Histrioni počinjali ja sam ipak vidio nešto dobro u Zagrebu, mi jesmo nastojali iznijeti duh, ljepotu i ljubav za grad - rekao je Vitez.
Histrion je jedna žilava životinja koja se svake godine obnavlja novim glumačkim licima.
Potočnjak i tacne
Zlatko Vitez sa suprugom, Arhiva (1999.)
Zlatko Vitez sa suprugom, Arhiva (1999.)
- Glavnu ulogu kontese Nere igra Mada Peršić, to joj je prva velika i bitna uloga. Janko Popović Volarić, u ulozi Siniše, već je iskusni Histrion. Od veterana tu je Žarko Savić s kojim ja ove godine slavim 50 godina od upisa na Akademiju. Tako da znate… pet desetljeća mi haračimo zagrebačkom scenom - zadovoljno je izbrojio, napomenuvši da su u Histrionima nekoć debitirale Sanja Marin, Nina Erak, pa i Ena Begović u “Histrijadi” 1983. godine,Osim “Gričke vještice”, 33. histrionsko ljeto ima i ploveću i putujuću predstavu, to su “Tajkuni”, prema Miri Gavranu u režiji Zorana Mužića, koji će obići 25 mjesta, a premijera u Zagrebu bit će 16. studenog.
- Na histrionskom brodu zadnji sam put plovio prije 19 godina, i to kao pomoćna radna snaga, kao kuhar. Čuvao sam glumce, da dobro zaspu i da se ne prepiju. A bili su, da ne spominjem imena, grozni. Nije to lako: tu su luke di se banči, di se pije, tu je ljeto, ludilo… Spava se tijekom dana, a svaki dan je drugo mjesto i svaki dan je nova predstava - opisuje ploveće kazalište Vitez kojem je posljednja uloga na Opatovini bila lani, igrao je suca Benčića u “Kćeri Lotrščaka”.
- Četrdeset i tri godine sam na čelu izvaninstitucionalnog teatra koji je bio šikaniran, napadan, kojem su dotacije iz političkih razloga bile oduzete. Sve se to događalo na početku postojanja družine kada je ionako bilo i najgore i najteže. Sve sam to ja preživio… Žarko Potočnjak nedavno je izjavio da sam postao šef družine zato što sam ofarbao dvoranu. Upravo glumac koji lažira povijest ima najviše razloga hvaliti me. Nosio je tacne u Komediji prije nego što sam ga ja kao predsjednik umjetničkog savjeta doveo u Gavellu. Pa meni su bile tek dvadeset i četiri godine kada je Mani Gotovac napisala kako ‘bismo preciznom analizom mogli ustvrditi da postoji zajednička nit igre nekih prvaka naše scene, od Emila Kutijara, preko Fabijana Šovagovića i Božidara Bobana do najmlađeg Zlatka Viteza’. Naime, do svoje 24. godine bio sam već u kazalištu nakupio nekih desetak glavnih uloga, što u Gavelli, što u ITD-u, što u Varaždinu - sjeća se Vitez koji je prvu naslovnicu Studija imao sa 25 godina u povodu televizijskog filma “Bog igre” u režiji Nenada Puhovskog. Kasnije se, među ostalim, pojavio u Kreljinu “Vlakom prema jugu”, u Ivandinu “Zločin u školi” i u Berkovićevim “Ljubavnim pismima s predumišljajem”, a nedavno je imao ulogu u Nuićevu filmu “Život je truba”. U TV dramama igrao je 80-ih Ksavera Šandora Gjalskog, Augusta Šenou, kao i Josipa Broza u beogradskoj “Pogrešnoj proceni”. Televizijske serije nisu ga baš voljele.
- Vi morate shvatiti da sam ja bio hrvatski nacionalist! Ljudi su bježali od straha kada bih u Gavellin bife navratio s Vladom Gotovcem! Konačno, mene je 1988. dr. Franjo Tuđman pozvao u inicijalni krug stvaranja HDZ-a; od kazalištaraca je - ne slučajno - osim mene zvao samo Fabijana Šovagovića i Petra Selema. Pa nije me Tuđman u HDZ zvao zato što sam dobro ofarbao histrionsku dvoranu ! A da sam ja bio član Partije, Rade Šerbedžija ne bi imao niti jednu ulogu! Pa ja sam, a ne Šerbedžija, trebao igrati u “Bombaškom procesu”, ali direktor televizije i radija Branko Puharić rekao je da ne može.
Velikani filma
I jeste li vidjeli u nekom hrvatskom filmu do Antonija Nuića Zlatka Viteza u velikoj ulozi? Nitko ne pita zašto opet nema Viteza, a ima opet Rade, svima se j…! U Nuića sam ih sve pomeo i nakon toga nemam nove ponude za film. Nakon filma ‘Život je truba’ više ne trubim! Filmaši me ne zovu u svoje filmove jer sam, dok sam bio ministar kulture, bio rekao da bih ja, da imam hrvatskog Kusturicu, sam moljakao okolo novce za film takvog režisera. I tu mi izjavu nikako velikani hrvatskog filma ne mogu oprostiti - rekao je Zlatko Vitez koji kad je riječ o kazališnim ulogama nema posebnih želja, a kazališta ga i ne zovu jer računaju da ima svoj teatar.
Star i vrlo mlad
- Volio bih ja igrati u ozbiljnim dramama kad bi u nas postojali glumci s kojima bih mogao glumiti. A takvih nema. Kad bismo se ja i Rade Šerbedžija nešto domislili i sjetili, to bi bilo dobro, ali samo nas dvojica, to mi nije neka priča. Obojica smo već stari prdonje. U Hrvatskoj su, naime, pogubljeni kriteriji po svim pitanjima, pa tako i u kazalištu. Glumci koji se danas predstavljaju prvacima pozornice dobivaju neke nagradice jer ih nema tko drugi dobiti. Ti neki prvaci, da su se na pozornicama pojavili u moje doba, nitko im ne bi dao šansu da na sceni izgovore više od rečenice ‘stiglo je pismo’ ili tako što - kritizirao je današnje glumce napominjući tko je njemu i njegovoj generaciji predavao glumu - od Bratoljuba Klaića, Vlatka Pavletića i Ranka Marinkovića do Vladimira Filipovića i Jakova Bratanića. To su bili teoretski predmeti, a praktične su predavali ponajbolji glumci svog vremena: Drago Krča, Josip Bobi Marotti, Tonko Lonza, Zlatko Crnković, dok su klase vodili redatelji Božidar Violić, Georgij Paro, Joško Juvančić.
- Ponajbolji režiseri, a ne oni najgori - podcrtava Vitez koji za svako histrionsko ljeto proizvede i vlastito vino, Histrionček.
- Vina ima dovoljno. Ali mladi glumci sve manje piju, a sve više se drogiraju. Nema više starih glumaca poput Emila Glada, Steve Krnjajića, Josipa Bobija Marottija, Damira Mejovšeka, što su pili lagane gemište i zabavljali se - sjeća se pokojnih velikana kazališta i televizije.
Što je danas s njegovim glumačkim prijateljstvima uz lagani gemišt?
- Gledajte, kad čovjek stari - a ja sam već dosta star, a tako mlad, što bi rekao Tin Ujević - prijateljstva tog tipa odumiru. Prijateljstvo je vezano uz taj neki dvostruki život, familijarni i kazališni, a ovaj drugi ja više ne prakticiram jer sam danas vrlo rijetko na pozornici. U kazalištu zapravo i nema nekog prijateljstva, svi smo mi i neprijatelji i suparnici. Danas mi je najveći prijatelj vlastita žena. Žena s kojom sam 42 godine mi je sve: i prijatelj i neprijatelj. Bez dobre žene kao što je moja Zorica ne bih pola toga napravio, a možda i ništa, vrlo je važno da netko stoji iza vas. Što bi rekao Drago Diklić, život je jednokratna pojava, ali to nije razlog da si nekaj ne bi spili - zaključio je.