Praizvedbom mjuzikla “Alphonsine” 5. svibnja u Komediji skladatelj i dugogodišnji dirigent ovog kazališta Veseljko Barešić obilježio je 40. obljetnicu umjetničkog djelovanja.
U mnogostrukoj ulozi kao autor glazbe i libreta, redatelj te scenograf ovim je djelom dao još jedan prinos istinitoj priči o najpoznatijoj pariškoj kurtizani 19. stoljeća Alphonsini Plessis koju je najprije ovjekovječio njen ljubavnik Alexandre Dumas jr. 1848, u “Dami s kamelijama”, dvije godine kasnije Giuseppe Verdi u operi “La traviata”, u drami ju je proslavila Sarah Bernard, na filmu Greta Garbo, o njoj se i plesalo prema različitim glazbenim predlošcima, a sada je eto dobila i svoju mjuzikalsku inačicu.
Tema očito privlačna mnogim žanrovima u različitim vremenima u ovoj je verziji stigla do našeg vremena, u suvremeni svijet escorta, biznisa i korupcije i dotakla brojne aktualije, možda čak i prekobrojne za kazališno djelo iz čijeg su materijala mogle nastati čak i dvije predstave.
Vođen osnovnom temom posrnuća mlade žene, Barešić se upustio u ekstenzivnu priču o čak dvije posrnule literarne dame, dodajući Alphonsine još i Manon Lescaut Abbéa Prevosta, Puccinija i Masseneta. No dao im je obrnute zadaće nadjenuvši naivnoj djevojci u realnosti ime Manon, a ona će se tek zakoračivši iz nevolje u svijet prostitucije prozvati Alphonsinom. Poput zračnoga duha prisutna je i “prava” povijesna Alphonsine koja fantomski prati sudbinu Manon, kao i mnogi drugi likovi od kojih su neki autentični a neki stižu iz autorove fikcije.
Ideja vrijedna pozornosti pokazala se međutim odveć nabujalom da bi do kraja doprla do onoga što je autor vlastitim riječima htio postići: izazvati empatiju ili izmamiti suzu zbog sudbine glavne junakinje. U tome su ga omele neke umetnute epizode, primjerice ona o još jednoj ženskoj sudbini iz svakodnevice, ženi iz biznisa koja gubi brak, a ponajviše percepcija onih koji žene iskorištavaju a koji su prikazani kao bogati šeici (!). Zašto baš oni u moderniziranju priče uz toliko aktualnijih spodoba, od filmskih producenata do državnih vođa ili možda najfriškijih nobelovaca, bilo je teško razabrati. U svemu tome malo se pogubila i socijalna priča mnogih mladih žena, podjednako nevoljnih u 19. koliko i u 21. stoljeću, čak i bez obzira na činjenice da su i Alphonsine i Manon, ma koliko bile lakomislene pod kraj svojih mladih života upoznale pravu ljubav. Tako razvedeno zamišljen libreto podrazumijevao je i kompliciranu režiju nanizanu u brojne scene kojih su promjene uglavnom funkcionirale, iako je svega bilo malo previše, a u drugome je dijelu mjestimice vodilo i do stanovite monotonije. Mnogostruki autor pokazao se u suradnji sa sjajnim oblikovateljem svjetla Denijem Šesnićem vrlo domišljatim škrtim ali i mudrim scenografom, kostimi Barbare Bourek bili su dramaturški odlično promišljeni, a koreografija i scenski pokret Marka Boldina dali su živost i dobar ugođaj vrlo angažiranom ansamblu.
Glazba Veseljka Barešića nije mjuzikalska hit glazba. Ona je čvrsta u svojoj postojanosti majstorske orkestracije i vokalnih linija koje su u punom suglasju s likovima, ponekad na granici s govorenim pjevanjem, no mnogo češće u lirskim rasponima emocija. Suradnja s oblikovateljem zvuka Mariom Staninom urodila je plodno naročito u kombinacijama efektnih zborskih zadaća, a golemo iskustvo Maestra pokazalo se itekako dragocjenim u studiju svih dionica od kojih su neke zvučale besprijekorno. Ponajprije ona Alphonsine iz prošlosti u prekrasnoj samozatajnoj interpretaciji Ive Visković Križan koja nije bila samo zračni nego i dobri duh predstave, pjevom, plesom, igrom i izgledom. Na trenutke se činilo kao da je prava Dama s kamelijama sišla sa svog poznatog portreta. Drugi dio dobitne kombinacije solista utjelovila je Nataša Janjić kao potresno uvjerljiva žena čiji se brak raspada. Prvi susret s mjuzikalskim žanrom samo je potvrdio mnogolikost njezinih talenata. U velikoj ulozi Manon dobro se snašla mlada Petra Golik, iako će trebati još vremena, iskustva i malo više karaktera u glasu da bismo mogli reći nešto više od korektne izvedbe. Kvintet žena upotpunila su još i Mila Elegović kao karikirana vlasnica modne agencije te Lana Blaće u ulozi Tarot Girl. Muški dio solista predvodio je autentično opak Ervin Baučić u ulozi visokog vladina dužnosnika, Dražen Bratulić odličan kao dobrica u “pokvarenoj” modnoj agenciji, Ivan Čuić dobar pjevač i budući potencijalni mjuzikalski ljubavnik, Zlatko Ožbolt neutralan ali empatijski raspoložen pisac i Matko Knešaurek koji će, nastavi li se baviti ovim žanrom, morati još poraditi na kontroli glasa.
Unatoč zamjerkama prije svega libretu i duljini djela, autoru i ansamblu treba čestitati na velikom uloženom trudu.
Zaslužan kao dirigent mnogih Komedijinih uspješnica i kao autor Veseljko Barešić pokazao je svestranost svojih kazališnih interesa koji nastavljaju zagrebačku školu mjuzikla.