TOP GLUMAC

OZREN GRABARIĆ 'Moj i Kvrgićev poljubac neki su doživjeli kao da mi prepušta scenu. Te mi usporedbe laskaju jer on je jedan od posljednjih divova'

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 13.01.2018. u 12:00

Zagreb, 291217.
Kazaliste Gavella.
Glumac Ozren Grabaric. Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

“To je tako bilo dobro da nekoliko dana neću s tobom razgovarati. Toliko si sjajno odvratan da te na kraju nisam mogla niti gledati.” Ovo su neki od komentara koje je glumac Ozren Grabarić dobio nakon uloge u “Rikardu III.” Dramskog kazališta Gavella, naslovnog lica koje je alegorija svake dubinski zle vrhuške i moći. Omiljen među publikom, gdje se bilježe slučajevi da su pojedinci dolazili na kazališnu blagajnu i tražili isključivo predstavu u kojoj igra Grabarić, duhovit u TV gažama, naoko je bio neobičan izbor za tu rolu.

- Da, uloga Rikarda nije možda jedna od onih uloga za koju bi se reklo na prvu da sam to ja, ali s redateljem Acom Popovskim razgovarao sam o tome kako bi i za njega i za mene bilo dobro da se suočimo s takvim mrakom. Shakespeareova drama govori o usponu nesposobnjakovića na vlast, svaki dan to gledamo, ljude koji imaju mišljenje o stvarima za koje nemaju kvalifikacije, ali imaju dovoljno narcisoidnosti da iznose svoje stavove u javni prostor. To je u zadnje vrijeme postao neki trend, moda. Vidiš medicinsku sestru koja zna puno o HAVC-u i hrvatskom filmu, farmaceutkinju koja govori o pravima istospolnih parova.

Povjesničara kojeg nikad nismo vidjeli u teatru, a gura se u kazališno vijeće HNK. Tako ni Rikard III. nema pojma ni o čemu. Želi vlast, a kad je dobije, izgubljen je, ne može preživjeti bojno polje jer o ratovanju ne zna ništa - govori o Rikardu koji muca, šepa, skvrčen je, jedna ruka mu je kao usahla grana. Istovremeno je šarmantan i duhovit predstavnik zavodljivog zla.

Romantična varijanta

- Učim kako igrati, a da mi bude manje bolan scenski deformitet. Kad je riječ o izgovoru rečenice, kolege i ja velik smo trud uložili da se Shakespeare ne okrene protiv nas. Da ne skrenemo u arhaični ili, drugu krajnost, uličarski ton. Riječ je o novom prijevodu gdje smo za svaku rečenicu koja nam je bila nejasna ili nemoguća za prirodni izgovor zamolili prevoditelja za drugačije rješenje. Bio je taj ‘Rikard’ kao Rahmanjinov, ozbiljna partitura, ali glumci su umjetničkom intuicijom osjetili točnu ljestvicu za Shakespearea danas - govori o zahtjevnosti angažmana.

Gavellin “Rikard III.” nije predstava koja se zadržava na anatomiji zla, nego vrlo podcrtava vrijednost dobrote, kroz naglašen Rikardov san u kojem glavni lik proživljava jezivu agoniju. Užas u snu čini se stravičnijim od boli koju je glavni lik nanio drugima na putu prema tronu.

- Opredijelili smo se za romantičnu varijantu, savjest postoji, Bog će doći. Zanimljivo je ovdje da Rikardovo zlo ne dolazi iz holivudizirane, jamesbondovske vizije o zlu, pametan pojedinac koji želi pokoriti svijet, već iz potpune banalnosti: nesretan i frustrirani pojedinac kojeg su tukli kao klinca ili ga mama nije voljela.

Organika za 500

Za ulogu u predstavi čija je premijera bila u prosincu počeo se pripremati još u kolovozu.

- Treniram samog sebe da mi taj način rada postane navika, svaku ulogu počnem pripremati dva mjeseca prije prve probe. U tom razdoblju naučim neštrihani tekst, dakle i više nego što mi na koncu treba. Smatram da kvalitetni glumački rad počinje kada koncentracija više nije na učenju teksta. Jer što je glavna vještina kazališnog glumca? Da bude autentičan, glasan, da se izrazi cijelim svojim bićem, a da se ne dere. To je umjetnost. Organika pred 500 ljudi - otkriva disciplinirani sustav rada.

Bizarna je ideja pritom, dodat će aludirajući na statični kazališni sustav, da glumac u jednom te istom teatru, s istim ljudima provede 40 godina rada.

- Ja sam pronašao svoj model, u Gavelli sam na pola plaće, druga polovica mi je na Akademiji, gdje predajem, pa igram u ZeKaeMu, na Sceni Ribnjak… Ali žao mi je što se nitko nije sjetio da nas zagrebačke glumce promiješa po ansamblima, da nešto naučimo jedni od drugih, da se naviknemo na drugačiji tip publike - razmišlja glumac koji je izričajem koji smo dosad vidjeli najbliži Kvrgićevoj glumačkoj liniji.

Pero Kvrgić

- Sjećam se kada smo igrali zajedno u ‘Snu ljetne noći’. Razmišljali smo kako riješiti scenu u kojoj će Pero (Puk) mene (Vratila) pretvoriti u magarca. Jedan dan Pero je došao Aci Popovskom i predložio da se ta čarolija riješi tako da on mene poljubi u usta. Popovski, koji kao i ja voli apsurd i budalaštinu, rekao je: ‘Fenomenalna ideja, Pero’. I tako je i bilo.

Nakon premijere Jasna Bilušić rekla mi je da je tu scenu doživjela kao vizionarsku, kao staroga glumca koji svoje moći predaje mladom glumcu i prepušta mu scenu. Peru izrazito volim, svjetski je fenomen. Uvijek sam se čudio kako nakon toliko vremena ima i dalje toliko ljubavi i entuzijazma. Dolazio bi sat i pol prije predstave, pio kavicu, čitao tekst, pripremao se.

Ne bih se usudio reći da je moj rad nastavak njegove baštine, ali kad netko kaže da ga moj rad podsjeća na Kvrgića, to mi izuzetno laska jer mislim da je Pero jedan od posljednjih divova koji hodaju zemljom - govori Grabarić koji glumi što god komu padne na pamet. On je Rikard III., Lavrentije Berija, Hinkemann, Marin Držić, dr. Ivan Križovec, dirigent u protestantskoj crkvi, inspektor raznih slučajeva, poštar…

- Hahaha, kad se ovako nabroji, čovjek se pita pa što je ovo. Da, dobro sam se morao pomučiti da svaki ostane u svojoj ladici - smije se.

Ujak Vanja

Nije li možda ipak promašen “ceo fudbal” iako se efektno gađalo u više kutova vratnice. Naime, ovdje je glumac koji je u više navrata pričao kako je u nježnim godinama teško podnio život u inozemstvu tijekom školovanja, i izvan scene je osoba otvorene emotivnosti, a u umjesto fragilnih lica dramske literature, redatelji kao da uživaju u tome da mu daju da igra, mahom, svinje.

- E da, jako je teško igrati sebe ili nešto što si jako ti. Ekstremnu razliku je lakše, jer svoju nutrinu bolje skrivaš. Ali ja bih vrlo rado igrao emotivno nestabilne ruske junake, kao i Krležine, ali nitko mi to nije ponudio. Evo, u Krleži nisam bio Leone, nego cinični Urban te dr. Ivan Križovec. Da me baš netko pita, rekao bih da kad malo ostarim želim igrati Ujaka Vanju - otvoreno će.

U kinematografiji ga je, recimo, Snježana Tribuson vidjela kao glavnog romantičnog junaka u komediji “Sve najbolje” koji je hrvatski film po uzoru na Miramaxove uspješnice.

- Romantični junak, zaljubljen, atipično za mene. I sve prva liga glumaca, predivna atmosfera. Rijetko imam prilike raditi sa Ksenijom Marinković, Goranom Bogdanom, Krešom Mikićem... Inače je moj filmski opus skromniji od kazališnog. Spasili su ga filmovi o Kušanovu Koku gdje glumim Josipa Milića - govori o kinematografiji.

Dramski ansambl Gavelle, velika većina glumaca, nedavno je potpisao peticiju protiv jednog od kandidata za ravnatelja Gavelle, Roberta Kurbaše.

- Politika u nas ne samo da bira ravnatelje nego ponekad i sastav ansambla. Kad bi ozbiljan novinar to istraživao, došao bi do konkretnih pitanja na koja nikad ne bi dobio službeni odgovor, budući da se sve to uporno događa na razini tabu teme. Protiv Roberta Kurbaše nemam ništa osobno, on je naš kolega i neugodno mi je uopće o tome govoriti.

No čovjeka nismo viđali u Gavelli na našim predstavama, pa odakle mu onda i zašto ideja da bude ravnatelj. Gavella se s tom peticijom prvi put u novijoj povijesti oko nečega ujedinila. Dat ću otkaz u Gavelli ako bude izabran za ravnatelja i ako će politika i dalje tako nakaradno i nestručno kadrovirati - najavljuje.

Bez frustracije

Kako izgleda njegov život izvan scene?

- Sjedim u fotelji i glumim biljku, uglavnom. Pokušavam pogledati sve filmove, serije i predstave koje me zanimaju. Igram PlayStation, čitam. Nemam narcisoidnih napadaja, osim ako sam jako umoran, e tada mrak hoće van. Za narcisa je važno da je frustriran, što ja nisam. Puno sam radio, puno sam uložio. Znam što je glumački posao, znam kad sam pogriješio, kad nisam, pa me ni kritike naročito ne uzbuđuju - govori glumac koji je skromnog ponašanja izvan scene.

Pokojni Zvonimir Rogoz rekao je da se glumac mora seksati svaki dan.

- Ma ja sam već u godinama kad bi mi to bilo naporno. I ne mislim da je to rješenje za profesiju. Ali da, treba imati ispušni ventil, dom da se umiriš - završava Ozren Grabarić.

Izdvajamo