Paolo Magelli, aktualni direktor Teatra Metastasio u svom rodnom Pratu u Toscani, redatelj koji je radio od Srednje i Južne Amerike, preko Europe i Balkana, do Bliskog istoka, naturalizirao se u hrvatskom kazalištu. U posljednjih 25 godina prolazio je s njime različita razdoblja, no nikad ga nije posve napustio. Za vrijeme krize sa zagrebačkom scenom režirao je Šovagovića u Splitu; najdulje je izbivao iz HNK Zagreb kojemu se tek nakon 20 godina vraća. O nesuglasicama s HNK u devedesetima Magelli će danas reći samo da njegova suradnja s tadašnjim intendantom Georgijem Parom “nije bila uspješna”. U međuvremenu, intendant Mladen Tarbuk nudio je Magelliju mjesto direktora Drame u HNK Zagreb, što je odbio zbog obveza u njemačkom kazalištu. Magelli se u centralni državni teatar vraća s predstavom “Na dnu”, prema tekstu Maksima Gorkoga. Premijera u obezglavljenom, “samoupravnom” kazalištu je 3. listopada, a zaigrat će, uz ostale, Darija Lorenci, Zvonimir Zoričić, Milan Pleština, Goran Grgić, Siniša Popović, Lana Barić, Iva Mihalić i Ana Begić, uz gostujuće glumce Pjera Meničanina, Leona Lučeva i Bogdana Diklića.
Iako se naslov “Na dnu” nesretno podudara s kadrovskom krizom u HNK, kad ste ga planirali niste mogli znati da će tako ispasti. Zašto ste ga izabrali?
- Režirao sam prije nekoliko godina isti naslov u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Bila je zanimljiva predstava, ali imao sam osjećaj da sam ostao nešto dužan i sebi i Gorkome, nisam dovoljno uhvatio cinični trenutak tog teksta.
Nagrada za cinizam
Režirate u HNK tekst koji ste radili u Jugoslavenskom dramskom. Je li to nekakva provokacija?
- Fućka mi se za to što je tekst iz “internacionalnog” kazališta, jer zove se po bivšoj državi, ušao u hrvatsko nacionalno. U tekstu “Na dnu”, dakle, ne zanima me analiza deklasiranih, već deutopiziranih ljudi. Deutopizirani u kapitalizmu čine najveću državu na svijetu. Imam prijatelja u Francuskoj, riječ je o čuvenom arhitektu Patricku Bouchainu. Nagrađen je za projekt koji u samo kilometar prostora obuhvaća idilične stambene zgrade, vrtić, kino, školu, teatar, ogranak univerziteta, čak i groblje, čime je Bouchain demonstrirao kako cijeli život možeš provesti kao na pokretnoj traci, zarobljen na skučenom prostoru. Kad su mu uručili nagradu, rekao je: “Pa vi ste nagradili moj cinizam, na taj način nikako ne treba živjeti.” U tom smislu, nema razlike između siromaha u predstavi “Na dnu” i suvremenih ljudi koji žive opterećeni kreditima.
Koji je faktor u tome Luka, lik tješitelja ili prodavača snova u drami “Na dnu”?
- Maksim Gorki, znači maksimum gorčine, bilo je umjetničko ime pisca. Za Gorkoga su imena alegorija. Luka je među evanđelistima onaj koji širi znanje, ide prodavati laži da bi tješio ljude. Zemlja sunca ne postoji. Ali to nije spriječilo razne lažne komunjare da kasnije upotrijebe genijalca Gorkog u propagandne svrhe, zbog čega ga se danas gotovo više i ne čita; iskoristio ga je taj prokleti Staljin jer ga, kao ni Stanislavskog, nije mogao likvidirati.
Utopija ne postoji, ali kazalište držimo baš zato da bi bilo tvornica snova?
- Kazalište bi trebalo biti mjesto snova. Na žalost, ne pridržavamo se uvijek tog načela. Konceptu snova bliži je, recimo, ZeKaeM nego HNK. Kazalište treba biti maison de la culture prema Malrauxovom receptu, premali je zadatak za teatar da daje samo večernju predstavu. Ne bi meni nijedan glumac, kao neki u HNK, dobivao plaću i sjedio doma. Ja bih ga, ako nema ulogu u predstavi, poslao po školama i po fakultetima da se bavi prosvjetiteljskim radom, da organizira radionice. Već sam to učinio u teatru u Toscani.
Mandat za činovnike
Kakva je sad vaša suradnja s glumcima HNK?
- Kod mene radi mlađa ekipa, ne ovi koji sjede doma. Fantastični su, koliko tražim, toliko daju, sudjeluju u desetosatnim probama. Ta generacija spas je za HNK. S dijelom njih već sam surađivao na Sceni Gorica dok ju je vodila Senka Bulić. Međutim, neki koji me nisu dosad dobro poznavali u početku jesu bili šokirani mojim ponašanjem: ja sam slobodan na jeziku, direktan, ne bavim se nekakvim strategijama. Mislili su da sam lud, neurotičan, ali shvatili su na kraju da naprosto želim dobro predstavi.
Kako ansambl reagira na elemente u predstavi koji su alegorija stanja u HNK, kao što je moment kad lik Ane umire?
- Naturalističkih elemenata, koji su dio nekog teatra prošlosti, u predstavi nema. Ana umre i nose je van konačno.
Proizlaze li problemi hrvatskog kazališta iz toga što smo vječno u fazi, što bi rekao gradonačelnik Bandić, “kadrologije”, ili u fazi estetske isključivosti, a nikako da uđemo u rasprave o umjetničkoj uspješnosti?
- Potpuno se slažem s vama. Hrvatskoj fali regulativ kojim bi se utvrdilo da je teatar socijalni servirs, poput bolnica, i da kazalištem treba opremiti cijelu Hrvatsku. Fali generalni zakon koji će vratiti profesionalno kazalište u Pulu, Šibenik, Vinkovce, Vukovar, gradove gdje se zimi možeš upucati poslije sedam navečer. Fali zakon i o HNK-ima gdje bi Ministarstvo kulture moglo reći “mi financiramo HNK, a novac gradova se investira u druge kulturološke aktivnosti”. Kazalište vas danas može obraniti od internacionalizacije u lošem smislu, u kojoj možete biti pojedeni nemate li vlastito ja, usljed koje vam jezik može nestati. No kako se posao akulturacije Hrvatske nije obavio, u opasnosti smo da sutra dođe struja japija i naredi zatvaranje ovog i onog kazališta, radi šparanja toliko i toliko novaca. Njemačka, Francuska i Austrija, zemlje koje imaju i kulturan narod i jedine ekonomsku perspektivu, takve ideje nisu dozvolili.
Nismo mi u Hrvatskoj nekulturni, međutim strukture nismo riješili, a i sindikalizam će nas ubiti. Premoćna je kazališna birokracija i treba je zaustaviti: i činovnici bi, kao i direktor i glumci, trebali biti na mandatu na četiri godine.
Motiv su novi glumci
Što biste vi učinili s HNK da ste na mjestu gradonačelnika i ministrice kulture?
- Rekao bih, od ovoga hoću Burgtheater, izabrao bih najboljeg mogućeg intendanta i dao bih drami jednu dvoranu. Ima božanstvenih napuštenih objekata, uočio sam jedan baš preko puta Laube koji bi se za pola godine moglo osposobiti
Biste li vi htjeli biti intendant u Zagrebu?
- Ne mogu, ja imam ugovor u Pratu do 2015. Da nemam, prijavio bih se na natječaj.
Koga biste vi izabarali za intendanta?
- Nije moje da kažem, ali ja bih izabrao Dubravku Vrgoč ili bih išao pecati intendante izvan Hrvatske. Ima ih genijalnih, direktora u Njemačkoj. Samo svi su skupi, i ja sam skup. Tko bi tu došao da za 12 tisuća kuna radi 20 sati na dan?
A riječ je o najvažnijoj instituciji.
- Denacifikacija Njemačke dogodila se putem kulture. U Njemačkoj, kad radiš u njihovom teatru, ne pitaju što si po političkom uvjerenju.
Ne pitaju ni u Hrvatskoj, kod nas više od politike drmaju kulturni lobiji koji djeluju po principu...
- Kupoprodaje.
Kako to da ste se na kraju ipak odlučili raditi u HNK Zagreb?
- To pitajte dramaturginju predstave Željku Udovičić. Meni je motiv bio nova generacija glumaca u HNK.
Jesu li događanja oko kadrovskih pitanja u HNK materijal za scenu?
- Jesu, ali ne bi valjalo realnost reproducirati, već bi kroz scensko uprizorenje trebalo prikazati dramu unutar same kuće i uzeti Pirandella kao inspiraciju.
Tisuću cvjetova
Kako vam se čini sadašnja generacija redatelja u Hrvatskoj?
- Bobo Jelčić, Oliver Frljić i Anica Tomić... ima kod nas super mlađih ljudi.
Vlada li u hrvatskom kazalištu fašizam kad je riječ o estetskim isključivostima?
- Ja sam protiv tog fašizma. Neka cvjeta tisuću cvjetova. Ne razumijem zašto bi neki pravac bio bolji od drugog. Pa mi sami kao umjetnici kroz život prolazimo različite faze, počevši od mene samoga. Nisam od onih koji za konzervativnu i dobro urađenu predstavu kaže “ne valja ništa”, samo zato što nije po mojem trenutnome senzibilitetu. Postoji samo dobar i loš teatar. Dobra predstava će na kraju izboriti svoje mjesto čak i kod publike izbombardirane televizijskom trivijalnosti.