70 GODINA KARIJERE

Pero Kvrgić imao je gestu koja opčini publiku i oči koje svijetle u mraku

Kroz život pratio ga je Marin Držić: Kvrgić je počeo kao Muno u "Skupu", bio je Pomet, Dundo Maroje, Arkulin, Negromant...
Pero Kvrgić i Lela Margitić
 Ivan Posavec

Umro je veliki glumac Pero Kvrgić (rođen 4. III. 1927. u Moravicama, ranije Srpskim Moravicama, u Gorskom kotaru), jedan od posljednjih živućih velikana, koji su poslije II. svjetskog rata stvarali to što jest hrvatsko kazalište. I rijetki glumac koji je "igrao" na sceni dok je mogao.

Kao 17-godišnjak pridružio se partizanskim kazališnim skupinama "Ivan Goran Kovačić" i "August Cesarec". Pohađao je negdašnju zagrebačku glumačku školu i Dramski studio. Od 1950. do 1954. član je ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, potom s "pobunjenicima" iz HNK osniva Zagrebačko dramsko kazalište, to jest Gavellu.

Poslije se vratio početku, u HNK, gdje je radio do umirovljenja. Ono je bilo nominalno, jer Kvrgić je glumio dalje, po cijeloj zemlji. Publika je nadasve očekivala legendarne "Stilske vježbe" Raymonda Queneaua, premijerno prikazane 19. I. 1968., predstavu koja je obarala jugoslavenske i hrvatske rekorde. Slovila je kao najdugovječnija predstava u istoj postavi na svijetu - partnerica mu je bila Lela Margetić, a prevoditelj nedavno preminuli Tonko Maroević.

Koncem 60-ih i početkom 70-ih prošlog stoljeća Pero Kvrgić uvodio nas je "za ruku", s čudesnih dasaka Gavelle, u svijet kazališta i umjetnosti. Još klaunovi nisu bili zlotvori, kakve će stvoriti horori, a Pero Kvrgić bio je gospodin klaun u "Patnjama gospodina Mockinpotta" Petera Weissa. Njegova interpretacija sadržala je, uostalom, nešto zastrašujuće, u komičkoj osnovi. Ostala je nezaboravna kao sam teatar.

Tijekom svoje duge karijere, duge 70 godina, Pero Kvrgić odigrao je oko 200 uloga. I pritom nije nikada zaobilazio male, pa i najmanje scene. Čaroliju glume ne može određivati veličina pozornice, nego prostora u glumcu. Zato se u popisu Kvrgićevih "igraonica" jednako nalaze imena najvećih teatarskih kuća kao i onih malih, "na kraju grada": Teatar &TD, Zagrebačko kazalište mladih, HNK u Splitu, riječki HKD teatar, dubrovačko Kazalište Marina Držića, zagrebački Kerempuh i Komedija, Teatar u gostima, Epilog teatar, brijunski Teatar Ulysses, Žar ptica, Bagatella; bio je, isto tako nezamjenjivi sudionik Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta i drugih.

Izleti u film

Od brojnih neumrlih Kvrgićevih uloga neke se posebno izdvajaju, mimo spomenutih. Čini se da ga je Marin Držić pratio kroz glumačku karijeru. Počeo je kao Muno u drami "Skup", koju je režirao Branko Gavella 1950., utjelovljavao je zatim Pometa, Dunda Maroja, Zlatikuma, Arkulina, pa Negromanta, Stanišu, Gulisava Hrvata... Mogao je podjednako izvrsno odglumiti glavne uloge u komediji i tragediji, nije bilo razlike u žanru. Među njegovim ulogama "može se pronaći doista sve".

Zato Kvrgića pamtimo kao Scapina iz Molièreovih "Scapinovih spletki", Harpagona iz "Škrtca", Sganarellea iz "Don Juana", Sampognetta iz Pirandellove drame "Večeras improviziramo", Oca iz "Šest osoba traži autora", Don Zanu iz "Glorije" Marinkovića, Nemoćnika iz "Nemoćnika u pameti", inačice "Umišljenog bolesnika", zatim Nepoznatog u Begovićevu "Pustolovu pred vratima", Perikla iz istoimene Shakespeareove drame, Poljskog Židova u Krležinoj drami "U logoru", ili Kir Janju iz istoimene drame Jovana Sterije Popovića; bio je, isto tako, Bondov kralj Lear, pa Emerički iz "Zastava" i Janez iz "Kraljeva".

Izrazito kazališni glumac, maestro Pero Kvrgić nastupao je u nizu filmova: "Opsada", "H-8", "Tri četvrtine sunca", "Drug predsjednik centarfor", "Sreća dolazi u 9", "Prijeki sud", "U sredini mojih dana", "Kamenita vrata", "Nausikaja", "Pont Neuf", "Doktor ludosti" i drugima.

O tome kako razumije glumu legendarni Pero Kvrgić ostavio je sažeto i kristalno jasno svjedočanstvo u knjizi "Stilske vježbe" (2004., Matica hrvatska), poslije čijeg izlaska je izjavio: "Knjiga je samo zbir onoga što sam cijeli život radio i razmišljao o glumi, kazalištu, o onome izvan kazališta, o životu u stvarnosti. Gledajući ljude i život oko sebe tražim u njemu nešto teatralno. Zauzeo sam položaj nekog imaginarnog gledatelja."

Nagrade i priznanja

Bio je to rezime životne prakse. Knjiga "obiluje prisjećanjima i oštroumnim zapažanjima o karakteru glumačkoga posla i dramske umjetnosti te (je) svojevrsna kronika Zagrebačkog dramskog kazališta i hrvatskoga kazališnog života od pedesetih godina prošloga stoljeća pa sve do danas". Treba li dodati da je Kvrgić dobitnik brojnih nagrada, među kojima su i Vladimir Nazor za životno djelo, Dubravko Dujšin, Nagrada Grada Zagreba, Grada Dubrovnika, nagrade na Sterijinom pozorju, kao i na sarajevskim Malim scenama, Orlando, Tito Strozzi, Nagrada hrvatskog glumišta, Eleonora Duse, Marul itd.; odlikovan je Redom kneza Branimira za izniman doprinos kulturi Republike Hrvatske.

Davne, čini mi se 1970., intervjuirao sam maestra Kvrgića za Modru lastu. Gnjavio sam sugovornike da mi se "upišu" u "novinarski" notes. Glumac mi je zapisao: "Željku, želim da bude iskren pjesnik i čovjek". U ovom žalosnom času čini mi se da razumijem njegove riječi: iskrenost jest presudna kako god.

Poslije toga, 80-ih režirao sam dokumentarce o kerestinečkim žrtvama, pa sam ga zamolio da "odglumi" tekst Božidara Adžije. Ali, on to nije mogao, zbog drugih obveza. Pomogao mi je, tada, njegov životni prijatelj Sven Lasta. I baš povodom Lastine smrti Kvrgić je u in memoriamu zapisao: "Smrt glumca potvrđuje istinu da je glumac sazdan od čvrste i krhke paradoksalne građe. Sa svakim svojim gledateljem koji umre zajedno sa svojim sjećanjem umire i glumac, da bi konačno umro sa smrću svojeg posljednjeg gledatelja." Doviđenja, maestro Kvrgić.

Pamtit ću ga kao vilenjaka: imao je gestu koja opčini publiku i oči koje svijetle u mraku

Svatko iole empatičan, a iz kazališnih krugova, znao je da Pero Kvrgić neće biti kadar dugo nadživjeti Stipicu, svoju suprugu, koja je preminula lani u kolovozu: ljubav mu je davala dulje od polovice stoljeća.

Tako bijaše 2017. otišao i Ivo Brešan, od tuge, ne mogavši prežaliti smrt supruge Jelene. Ovih tjedana, kad starci masovno umiru, sažaljenja prema njima sve je manje te se njihova često visoka dob uzima kao argument da su smrt, zapravo - zaslužili.

Umro je nedavno, u dobi od 89 godina, Miljenko Vikić, glasoviti plesač, koreograf i bonvivan sportskog tipa, njega je odnijela korona jer bi inače možda dočekao i stoti rođendan. Naime, da je život nastavio teći manje grubo, ti bi naši duhoviti i zanimljivi starci i danas bili među nama, a dok su bili, oni eto obitavahu često aktivniji od većine mladih ljudi: pisali su, glumili, podučavali, vježbali, šetali.

Čovjek je u starosti zaslužio da živi upravo zato što je, očito, i dotad znao živjeti te sam uvjeren da bi sva trojica još čitali novine da su se drugačije, što se kaže, posložile kockice.

Peru Kvrgića posljednji sam put na pozornici gledao u zagrebačkom kazalištu Gavella, prije više od cijelog desetljeća, kad je u Shakespeareovu "Snu ivanjske noći" u režiji Aleksandra Popovskog zaigrao Puka, vilenjaka. Takvog ću ga i pamtiti, kao vilenjaka, s posebnim darom za proizvodnju čuda, no koji vješto prikriva svoje moći u takozvanom svakodnevnom životu.

Nisam ga gledao na pozornici, ali smo proteklo desetljeće katkad šetali Donjim gradom, razgovarali, uglavnom o tome koliko je korisno hodati i kakav je tko bio nogometaš među glumcima, budući da je i Pero igrao.

Njegova je neobična sposobnost na pozornici bila da se uvijek na neki dovitljiv način ruga samome sebi, da sebe shvaća ozbiljno jedino dok igra ludu. Imao je pogled i gestu da opčini publiku. Gluma je, prije svega, okrutno zanimanje. Tko nema, primjerice, te oči koje zapamtiš, čiji pogled lako registriraš, nikad neće među prvake, ma koliko li se trudio a kritika ga hvalila.

Pero Kvrgić bijaše u ranim danima svojega umjetničkog života autsajder. U kolu Gavellinih glumaca, što ih je redatelj bio okupio početkom 50-ih godina prošloga stoljeća u kazalištu u Frankopanskoj ulici, koje se danas zove po njemu, Kvrgić bijaše isprva jedan rekao bih bizaran statist.

Nije bio ni lijep, ni stasit, ni krasna glasa, često pretih da bi bio razgovijetan, ali su mu eto oči svijetlile u mraku. Glumački ego bujao je ispod ljudske skromnosti.

Tako je narastao do Muna i do Pometa, do generalne tragikomedije ljudskog postojanja, do Stilskih vježbi i do Puka. Još mnogo uloga, mnogo utakmica i mnogo dobre volje za životom. Skroman u slavljenju života, ozbiljan u radu u umjetnosti, blag i vedar, ali oporo vedar, Pero Kvrgić više nije među nama, ali jest u nama njegova umjetnost. (Tomislav Čadež)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. prosinac 2020 23:36