Prošloga petka, 27. lipnja, uprizorena je posljednja ovosezonska baletna premijera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: prvi put u povijesti Zagrebačkog baleta postavljena je ne jedna, nego dvije koreografije legendarnog francuskog koreografa Rolanda Petita na glazbu Georgesa Bizeta, koje progovaraju o sudbinama neprilagođenih pojedinaca/pojedinki u tradicionalnom svijetu - Arležanka i Carmen. Publika na praizvedbi opere Carmen nije mogla prihvatiti činjenicu da je naslovna junakinja drčna Romkinja čiji uspjeh skladatelj u konačnici nije doživio, a on je uslijedio ubrzo upravo zahvaljujući njegovoj glazbi. Njezin baletni potencijal stoljeće kasnije, poslijeratne 1949, prepoznaje Petit, naručivši od skladatelja Tommyja Desserrea orkestraciju odabranih pjevanih ulomaka koju u zagrebačkoj premijeri slušamo sa snimke, kao i u slučaju prethodne predstave u večeri - Bizetovih stavaka scenske glazbe za Daudetovu dramu Arležanka u istoimenom baletu stvorenom 25 godina kasnije. „Izabrao sam Rolanda Petita za kraj sezone jer toga genija 20. stoljeća svako veliko kazalište mora imati”, reći će nam ravnatelj Zagrebačkog baleta, Talijan Massimiliano Volpini uspoređujući njegov značaj s Petipaom i McMillanom.
„Njegove koreografije moraju poznavati svi ozbiljni baletni ansambli i publika. Petit je narator, pripovjedač koji želi na novi način kod publike izazvati emocije.” Kad su emocije u pitanju, one su glavni pokretač kolektivne i individualne akcije u predstavi Carmen, popularnom sižeu gdje u Petitovoj inačici plesači ne samo da plešu na specifičan, neoklasični, a opet nekako fizički, „uzemljeni”, rudimentarni način, nego često i plješću i viču. Koreografija ničime ne djeluje stara 76 godina, nego djeluje kao da je stvorena u ovo doba.
„Prije Carmen su narativni baleti bili poput Petipaova Labuđeg jezera s mnogo pantomime i velikih gesti. Ovdje je sve stilizirano i suštinsko, priča je vrlo jasna i snažna, lišena suvišnih dodataka, sve je svedeno na samu koreografiju i pokret.” Konkretno, trosatnu operu Petit svodi na 40 minuta, scene se dramaturški izmjenjuju nevjerojatnom brzinom i ništa ne izostaje. „Petit je u srži promijenio način na koji baletni umjetnici donose uloge. Prije njega se sve svodilo na tehnički aspekt plesa ili pantomimu, kao što u tradicionalnoj operi imate arije i recitative, tako u klasičnom baletu plesači u jednom trenutku prestanu plesati i počnu glumiti. Petit je te dvije stvari, ples i glumu, ujedinio, svaki njegov pokret je istodobno tehnički, umjetnički i narativni, u svrhu pripovijedanja radnje. Nikad nijedan pokret kod njega nije larpurlartistički, već uvijek u službi karakterizacije likova i prepričavanja radnje.”, objasnit će nam ravnatelj.
Njegov ansambl ima veliko iskustvo rada narativnih baleta koje najčešće, i to vrlo uspješno, rade Leo Mujić i Valentina Turcu. Nije im strano glumstveno-dramaturški blikovati uloge, ali Petitova im koreografija daje nove tehničke i umjetničke izazove, zbog čega osjećaju bol u mišićima. Posebno uživamo u perfekciji bračnog para baletnih prvaka, Ivi Vitić Gameiro i Guilhermea Gameira Alvesa koji briljiraju u ulogama Carmen i Don José. Njih su i na praizvedbi tumačili bračni drugovi, sam koreograf Roland Petit, tada u punini plesačke forme, i zvijezda njegove trupe, ujedno i njegova muza, Renée ‘Zizi‘ Jeanmaire, koja je te, 1949., imala neobično kratku kosu. Tako Carmen ovdje i u ovoj zagrebačkoj predstavi sliči na Lisu Minelli u filmskom mjuziklu Cabaret (čijom će se kazališnom verzijom otvoriti nova sezona ovoga kazališta), jer Ivina je bujna duga kosa skrivena pod kratkom perikom, što naizgled krhkoj balerini daje drukčiju snagu, šarm i revolucionarnu notu.
„Jako sam željela plesati Carmen u ovoj verziji”, priznaje Iva, „zbog muzike, temperamenta, svega, gledala sam puno video snimki, ali nisam očekivala da će biti toliko teško. Ovdje se sve odvije vrlo brzo, teški su koraci, više kondicijski, a varijacije su jako duge i nastavljaju se u „pas-de-deux”, odmah i u prizor ubojstva i smrti. U kratkim pauzama kad nismo na sceni moramo brzo presvlačiti kostime. Bio je izazov raditi s gospodinom Boninijem koji je vrlo precizan, vrlo oštar, čast je bila učiti od njega sve što je Petit htio.”
Gledajući pokrete plesača, moguće je zamijetiti nevjerojatu čistoću i stabilnost, što je rezultat primjene tipične tehnike pokreta „en dedans” i „en dehors” (iznutra i izvana) kakve u ples prvi uvodi Petit, a o svojim iskustvima s njime progovara i Guilherme: „Taj stil plesanja je jako specifičan, za nas posve nov i kompliciran, zbog čega nas jako bole mišići. Dramaturški ne možeš ništa raditi po svome, prenositelj koreografije Luigi Bonini precizno prenosi na nas, ali iskreno, nije to nešto što nam fizički najviše paše.” Don José ovoga Portugalca je lepršav i strastven, virtuozan, ali i senzualan, nježan, ali i agresivan. „Volim Don Joséa u ovom živčanom obliku, a lijepo mi je plesati i sa suprugom u tom novom intenzivnom odnosu između romantike i agresije, u spektru suprotnih emocija.” Taj temperament nosi u sebi:
„Kao Portugalcu lako mi je reagirati na Bizetovu glazbu, ali i Petitovu koreografiju, uz energični ansambl koji viče i plješće. Petitove su mi interpretacije tako svježe i predivno da ga napokon imamo u svojem kazalištu!”, podijelit će s nama Gui sada već na tečnom hrvatskom. Ali na materinjem jeziku bez problema može komunicirati s kolegom iz Brazila, Taiguarom Goulartom, koji iz spleta ostalih uloga izdvaja intenzivnom, kratkom, no dramaturški važnom ulogom toreadora Escamilla. „Već sam plesao ansambl teoreadora u baletu Don Quichote, ali ovo je drugačiji pristup, s Escamillom imam mogućnost iskoraka, ne bih odmah rekao u feminizirajuće pokrete, ali ne moram biti toliko macho, mogu se poigravati s time. Koraci su vrlo precizni, zadani i nad njima gradimo kićenost, ekscentričnost, kolorizam, u maniri celebrytija, najpoznatijeg i najomiljenijeg toreadora. Moj je solo vrlo kratak, manji od minute, ali nevjerojatno intenzivan, zaigran i ekstravagantan, zbog kojih mi je Escamillo jedan od omiljenih uloga.”
Sve je isto kao i na praizvedbi, uspješno su iskopirani kompletni kostimi, perike, scenografija i rasvjeta, za što je brinuo dugogodišnji Petitov suradnik, Luigi Bonino, nekoć plesač u njegovoj trupi. „Bio sam prijatelj s Rolandom Petitom, 35 godina smo radili zajedno, puno me toga naučio. Uvijek ga uspoređujem sa slikarom, u ruci mu je paleta raznoraznih boja jer je u životu radio svašta, od mjuzikla, preko modnih revija, do klasičnih i modernih baleta, sve čini njegov prepoznatljivi stil. S ansamblom je bilo predivno, ali i zamorno raditi, jer trebalo je sve plesače naučiti ovom specifičnom plesu koji još nikad nisu radili, trebali su usvojiti sve njegove elemente. Njegov baleti danas nimalo nisu ostarjeli, ostali su svježi, novi, a glavni je izazov izvući iz plesača spektar emocija kojih se ovi umjetnici ne boje.”
Solistima se pridružuje i izvrsna Lucija Radić Palinko kao vatrena Djevojka s cigaretom, Carmenin lepršaviji alter ego. Dok je u Carmen spoj kostima i scenografije u razbarušenoj kubističkoj maniri scenografija velikog Jeana Cocteaua na čiji je tekst Petit napravio svoj kultni balet Mladić i smrt, za Arležanku izvedenu prije pauze Petitovim je suradnici poslužila Van Goghova slika Žitno polje sa žeteocem kao simbolika neke lažne provansalske idile. Mladić Frédéri se u prolazu gradom Arlesom zaljubljuje u djevojku koja mu ne izlazi iz glave, no mi je u trenutku kada počne predstava više ne vidimo. Na nju su upućene sve njegove tlapnje i patnje kroz koje prolazi u trenutku vjenčanja s drugom, seoskom djevojkom Vivette, na koju ga usmjerava zajednica. Osobito efektan je najpoznatiji stavak te suite iz scenske glazbe, plesna Farandola na koju na svoje dolazi ansambl strukturiran vrlo precizno, makinalno i bez emocija poput vojske, kao pozadine na koju se onda kao kontrast odražavaju emotivne kreacije protagonističkog dvojca.
Mladića glumi za dramske prizore omiljeni prvak Zagrebačkog baleta, Takuya Sumitomo, u čijoj se gestikulaciji i mimici lica odražava kompletna radnja: „Mi nismo gimnastika, naši su koraci svi u svrhu umjetnosti. Zanimljivo je promatrati koliko je Roland Petit bio muzikalan, uživam u njegovoj koreografiji koja opisuje priču, a ta tri sastojka čine čudesnu kemiju ovog baleta. Ja sam fizički ovdje, ali psihički sam odsutan, zaljubljen u djevojku koje uopće nema na sceni, što od prve mora biti jasno publici. Na kraju malo pomalo pucam, sve se raspada i bacam se kroz prozor”, otkrio je Japanac dodavši uz smijeh da mu je taj samoubilački dramaturški skok bio poseban izazov, ali je dobro izvježbao ateriranje na mekoj strunjači iza scene, zbog čega je 100% siguran od ozljeda.
Njegova je partnerica u „kriminalu” ovdje „naša” Australka Natalia Kosovac (ex Horsnell) kao nesretna djevojka Vivette. „Vivette je tragičan lik koji ne treba pretjerano bojati emocijama, već samo zamisliti da vas novovjenčani suprug ostavlja na dan vjenčanja. To je taj prilično zastrašujući osjećaj, koji sam iskopala iz sebe, što je bilo istodobno vrlo teško i zabavno”. Taj njihov duet jedinstven je u baletnoj literaturi kao dvojac koji je tu, ali zapravo nije tu, koji se ni u jednom trenutku ne uspijeva povezati zbog psihičke rastrojenosti muškoga lika koji rješenje nalazi u samoubojstvu. „Uzaludno ga pokušavam privući i pridobiti za sebe, što mi nikako ne uspijeva i u tome je sva zabava.”, kaže Natalia, „Vivette je slijepo zaljubljena u njega, voli ga cijelim tijelom, a na kraju joj činjenica da mu ona nije dovoljna, slama srce. Još nikad nisam plesala balet koji je toliko precizan u svim detaljima. Luigi se bavio svim mogućim pojedinostima kako pokretati noge i ruke, kako držati glavu. Znao je jako dobro što želi i točno je to prenio na nas. Arležanka je u smislu tumačenja likova puno introvertiranija od Carmen jer pripada nekom drugom vremenu. U svakom slučaju glazba je predivna i daje nam toliko emocija i snage za korake i interpretaciju likova”. Emocije i ljepota svih segmenata predstave ono je što vas očekuje na novom Petit-Bizet baletnom diptihu, trajanjem i dinamizmom sasvim prilagođenom ritmu današnjeg života.
Komentari
0