Dubrovačko kazalište Marina Držića dalo je svoju čak šestu samostalnu ili koprodukcijsku premijeru u ovoj kalendarskoj godini, Ionescove "Stolice" u prijevodu Ivana Kušana i režiji Darija Harjačeka. Naslov iz lektire, prigodan i za suvremenu publiku, danas već klasično djelo građanske komediografije 20. stoljeća, francuske, pariške, a i dubrovačke, nije dobro prošao u susretu s redateljem. Ne znam zašto, ali dvoje glumaca (treći je potreban tek nakratko, pod konac, nijem), svaki čim progovori neprestance viče i nadvikuje se. Nisam siguran, ali čini mi se da od početka do konca ove zmešancije nisu načinili ni jedan, nazovimo ga tako, prirodan pokret. I čemu sve to? Naime, nisu smiješni, nisu strašni, nisu ni na koji način zanimljivi, ali znamo da su prenapregnuti, da se muka živa pred nama odvija, stvarna muka nečeg što jest formalno gluma, ali sve ide u prazno i kojegdje i presvučeno jednim nepodnošljivim filterom pasivne agresije.
Takve su, pretpostavljam, što bi drugo bilo, pale redateljske upute: da se glumci klone ne jedino prirodnoga, nego i ispravnog govora. Njihov scenski govor iskrivljen je u nekakve imitacije raznih mjesnih govora a koji mi, kao ljubitelju dijalektologije, stvaraju nepotrebne asocijacije u mislima. Primjerice, to kako ispočetka zbori Angela Bulum kao Stara najviše podsjeća na mjesni govor iz okolice Stoca. E sad, ne bih rekao da je redatelj u svojoj glavi povezao Stolac i stolice što ih u ovoj radnji urbanoj pomućeni građanski par dovlači u svoj dnevni boravak za imaginarne ugledne goste…
Nevidljivi sugovornici
U nastavku pak, isto ne znamo zašto, Angela Bulum, Stara iz okolice Stoca, iznenada prijeđe na nekakav konavoski naglasak, a potkraj se čuje i neki ostatak govora iz Grada, a sve skupa ne znači ništa. Ne znači nešto ni to što Stari kojega igra Siniša Novković pak zbori na nekakvom ja bih rekao srednjebosanskom mjesnom govoru, i to muslimanskih govornika, jer ne može izgovoriti "č" nego eto "prića". Ni to mi nije smiješno, osobito zato što se zbog te "dosjetke" u Bosni za protekla rata gubila glava. Eto, ode ja tko zna koliko daleko a upravo prema Ionescu, koji je ovakvim digresijama eto i karijeru izgradio.
Znači, nisam siguran koliko je Ionesco popularan u okolici Stoca, no znam da nije nam pomogla u definiranju likova niti scenografija Vesne Režić. Posrijedi je klasična gradnja klasičnog salona za igru, sve sa zidovima, vratima i prozorima, no ostaje cjelina, pod svjetlom Marka Mijatovića, nekako neodređeno sirotinjska, što opet odudara od građanski ambicioznih, elegantnih ili lirski udobnih kostima Doris Kristić. Ti likovi, ako ih tumačimo već u tom građanskom, Ionescovu ključu, doista nisu sirotinja, nego li namireni i frustrirani velegrađani, koji su cio svoj aktivan život utrošili na to da se svide drugima, a na koncu eto osjećaju nemjerljivu samoću i nepomirenost s bilo čime. Uz tu samoću i odgovarajuće kostime, glumcima je valjalo pružiti i vrijeme za igru. A njega nemaju, premda neprestance brbljaju i penju se po stolovima. Primjerice, ti nezaboravni momenti kad Stari uvodi imaginarne goste! Ta koliko tu ima prostora za gegove i improvizacije, a on Stari je režijski natjeran da zamalo protrčava kroz nevidljive ljude, tako ih ništeći. Još manje se nevidljivim i nepostojećim sugovornicima, uglednicima svih vrsta, pukovniku, svjetlotiskaru, gosparu i gospođi, prilike ima obratiti Stara.
Statične uloge
Predstava zapravo ne traje predugo, kakvih sedamdeset minuta, ali još osim jedne također prenapregnute glazbene kulise Žarka Dragojevića, ne pamtim trajnije ni jedan prizor. Možda će se akteri s vremenom osloboditi i vlastitih i režijskih stega pa predstava poprimi prihvatljiviji ton, no ostaje problem što su obje uloge posvema statične i u likovima se ne nazire ikakav dramski luk, promjena ili njezin nagovještaj. Govori li se i govori i govori, ali nije to bila intencija Ionescova. On je u svako svoje pretjerivanje ugradio po zrnce istine i njegovi likovi nikako ne bi smjeli izgledati kao nepostojeći.
Postoji u Ionesca taj jedan lirski sloj žalovanja za ljubavlju. Možda je osnovni problem bračnog para iz Stolica ne to što nisu uspjeli u životu (a jesu, siti su i na sigurnom), nego to što se, zapravo, nikad nisu voljeli. Hrabre jedno drugo u iluzijama, e da se oboje ne bi dosjetili što je zapravo na stvari.
Znači, pokraj toliko prenapregnutih čitanja Ionesca, dobili smo još jedno naporno i ne baš sročeno kao najbolja reklama i za pisca samoga i za kazalište kao takvo. Redatelju se, dakako, ne može odreći dobra namjera, ali pretjerao je u pojednostavljivanju Ionescova jedinstvenog talenta. Naime, ne možemo njegovo djelo čitati kao komediju. Ono je to jedino eventualno na svojoj tekstualnoj površini, u pozadini jest tragedija. Ionesco proniče u individualni duh zapadnoga čovjeka kao utvaru iza koje ne stoji išta konkretno. Čovjek je sam u svojoj duši i u svojem svijetu utvara mnogo veća i stvarnija nego što su utvare kojih se navodno plaši oko sebe.
Stajao sam ne tako davno, penjući se strmim stepeništem prijateljici u posjet, pred vratima Ionescova pariškog stančića. Zelena uska vrata, kao i svugdje unutar arondismana, nisu bila obilježena ikakvom pločicom. I uglavnom jedino stanari zgrade znaju da je tu živio. Taj mi se događaj učinio samorazumljivim. Na čija bih vrata u gradu od 12 milijuna ljudi prvo mogao nabasati nego na njegova?