Prva ovogodišnja premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih nije me baš razgalila.
Damir Karakaš iskusan je pisac proze, no kad je posrijedi dramski rod, još je početnik. Njegova jednočinka “Snajper” zapravo je, moglo bi se reći, prije skica dramskoga teksta, nego dogotovljen rad. Taj nedostatak nije svojom režijom u maloj dvorani “Miško Polanec” uspjela skriti redateljica Franka Perković, nego ga je, štoviše, naglasila. Priča o troje mladih ljudi pobunjenih protiv društva i vlastite egzistencije u njemu ovdje je iznesena, rekao bih, u socrealističkoj maniri, kao kakav pamflet protiv negativnih pojava u društvu, bez dubljih konotacija.
Žrtva situacije
Troje glumaca nije razočaralo, no osjete se praznine i u njihovu nastupu. Najbolji je, zapravo, Frano Mašković, u ulozi Studenta, kojem su godine ustrajnoga rada napokon donijele zrelih plodova. Možda je prvi put cijelu ulogu donio tako da ne izgovara tekst (kao da ga čita iz glave) nego je iznio osjećaje i težnje koji lik pokreću. On je nedovršeni student filozofije, putnik i žrtva pomalo nategnute situacije. Slučajno je upao u stan koji skriva dvoje zavjerenika: trudnu Sunčicu i njezina pomalo surovog dečka Mukija koji se spremaju, po nalogu nekog kriminalca Alberta, likvidirati pokvarenog političara. Muki zato glanca snajper pokojnoga oca. Muki je neodređena zanimanja, siromašna, seoskog podrijetla, bijesan i loman. Nakon atentata kani sa Sunčicom pobjeći u Pariz. Laže joj da je ondje bio, kao što laže i da mu je otac poginuo u ratu. Nije, ubio se u zatvoru. Sunčica je također neodređena zanimanja, lakomislena i nesretne prošlosti kad su posrijedi muškarci. Zapravo, bila je godinama s tim Albertom na kojeg je Muki veoma ljubomoran.
Dublje konotacije
Dobro je u Karakaša to što mu likovi posjeduju unutarnji život i motivaciju i, unatoč nevjerojatnoj fabuli, oni nisu papirnate prikaze. Međutim, dalje od početnih situacija oni se ne pomiču. Mlada Hrvojka Begović Sunčicu je odigrala s dosta sluha, no pomalo ukočeno. Naime, ako je već dovoljno lakomislena da bi u visokoj trudnoći pošla u Pariz, trebala bi impulzivnije reagirati. Mukija igra također vrlo mladi Vedran Živolić. On će se, uz dosta rada, također razviti u pristaloga dramskog glumca, a zasad mu polazi za rukom da drži ton uloge, no ne i njene finese. Još mu ne polazi za rukom da uvjerljivo mijenja raspoloženja.
Predstava traje kojih 80 minuta, a radnja obuhvaća više dana. Ti prijelazi označeni su zatamnjenjem koje, međutim, ne sugerira protok vremena. Više rupe u fabuli. Najveći prigovor režiji je taj da Karakaš ne piše puke realistične tekstove, nego donosi pomaknutu, simboličnu sliku i na redatelju je da njegov svijet oživi izvan okvira najnužnijeg mimezisa. Svoje je likove ovdje, dakle, jasno zamislio, no nije ih nikamo odveo. Da je uklonio nevjerojatnu fabulu i ostavio ih da se dulje kuhaju u međusobnom nepovjerenju, možda bi i redateljičin rad dobio dublje konotacije. Ovako, dojma smo da smo prisustvovali tek jednom pokušaju drame, a ne još i drami samoj, i jednom pokušaju režije, a ne i režiji s unutarnjim životom.