Damir Karakaš, rođen 21. studenoga 1967. u zabačenom selu Plaščica pokraj Brinja, među najboljim je hrvatskim novelistima. Njegov triptih priča s ličkom tematikom (“Kino Lika”, “Eskimi”, “Pukovnik Beethoven”) možda je najsnažniji prikaz stvarnoga života u našoj suvremenoj prozi. U nekoliko sam tekstova upozoravao na Karakašev dramski potencijal. I njegove novele katkad su napravljene isključivo od dijaloga. Dosad se pisac, međutim, dramskim rodom bavio vrlo malo. Napisao je kraću jednočinku “Skoro nikad ne zaključavamo”, također “ličku”. Praizveo ju je Paolo Magelli u sklopu svoje predstave “Pentagram” u ožujku 2009. u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Braniteljev sin
Dalibor Matanić dramatizirao je pak njegov “pariški” roman “Sjajno mjesto za nesreću” u riječkom HNK u travnju 2011.
Kako je propali novinar postao vrhunski pisac
Sada Karakaš prvi put nastupa sa samostalnom predstavom. Franka Perković režira u Zagrebačkom kazalištu mladih njegovu jednočinku “Snajper”. Komad nosi tri lika, a specifičan je među njima Muki, dijete branitelja. Takav lik, predstavnik prave izgubljene generacije, one rođene u ratu, na našoj pozornici još nije uobličen. U predstavi igraju nova ZKM-ova nada Hrvojka Begović, također mladi i talentirani Vedran Živolić i ponešto iskusniji Frano Mašković.
• Prvi uvodite u dramsku književnost lik braniteljeva sina. O toj izgubljenoj generaciji još nije progovorio nitko. Kako vi vidite Mukija, što vas je motiviralo da stvorite takav lik?
- Ne volim pričati ni o svojim knjigama, niti o svojim dramama i tu najradije kažem ono što je jednom Pinter rekao na tu temu kada su ga pitali da objasni neke svoje tekstove, a rekao je otprilike: ne mogu da opišem nijednu svoju dramu osim da kažem to je ono što se dogodilo, to je ono što su oni rekli, to je ono što su oni učinili. Ne mislim da kazalište može mijenjati svijet, ali može reagirati na našu stvarnost, baviti se pitanjima koja nas se tiču. Isto tako, zanima me stvarati tekstove u kojima su ljudi i sudbine, a ne mrtva slova na papiru, tako da se u ovome tekstu našao i sin hrvatskog branitelja, ali nije ovaj tekst samo o tome.
• Pisanje je egzistencija. No, koliko je razložno živjeti u skadu s vlastitim djelom, pogotovo u malenoj kulturnoj sredini kakva je naša?
- Ne znam na što točno ciljate, ali koliko god to suludo zvučalo, ja živim samo od pisanja i ne radim nikakve poslove koji su u suprotnosti s mojim pisanjem, s mojim knjigama, dramama, mojim stavovima, niti vjerujem onim piscima koji jedu kavijar, a pišu o parizeru, niti ljubavnoj poeziji koju pišu fašisti.
• U drami raste pesimizam. Tu se spominje i Emil Cioran, možda najpopularniji filozof među piscima naše, ratne generacije. Njegov vas pesimizam, međutim, izgleda krijepi, nije li tako?
- Zanimljiv je Cioran, njegove misli uvijek navode na razmišljanje, primjerice ona da je čovjek nesretna životinja potjerana iz životinjskog svijeta s točno toliko mašte da sebi zagorča život. Ali, nije da sam lud za Cioranom, niti da me, kako kažete, njegov pesimizam krijepi. Ja u biti i nisam neki pesimist, ako su neki moji likovi, ne znači da sam i ja. Nema sumnje da živimo u sjebanom svijetu, u državi u kojoj se, kako kaže jedan moj lik u ‘Snajperu’, više nosi čarapa na glavi, nego na nozi, ali uvijek se nađe razloga za optimizam.
Knjiga na arapskom
• Kako stojite s prijevodima svojih djela u inozemstvu, obično je to glavno mjerilo literarnog uspjeha?
- Zadovoljan sam, imam knjigu priča na arapskom, a to je i prvi prozni prijevod u našoj književnosti s hrvatskog na arapski, zatim knjige na slovenskom, makedonskom, nedavno su mi u Češkoj izašle knjige priča i roman ‘Sjajno mjesto za nesreću’, a uskoro mi taj roman izlazi i u Berlinu, u prijevodu Alide Bremer. Moje knjige, pogotovo priče, jako su teške za prevođenje. Poznati i sjajni prevoditelj Klus Olaf rekao mi je da se nikada nije toliko namučio kao kada je prevodio jednu priču iz ‘Kina Lika’ na njemački, čak i kada mi je to govorio, oblio ga je neki znoj. Zanimljivo je da će drama ‘Snajper’, u režiji Ivice Buljana, biti postavljena u Abidjanu u Obali Bjelokosti.