Damir Karakaš, pisac koji u dijelu književne publike zauzima gotovo kultni status, svakako je napisao neke od intrigantnijih stranica nove hrvatske proze, one daleko od svakog oblika mainstreama. Još od zbirke priča “Kino Lika” ( 2001. ) jasno je koja su najjača mjesta autora kojem je živopisna biografija (pastir, novinar, ulični svirač, karikaturist, dramski pisac...) sigurno pomogla u izgradnji spomenutog statusa.
Dramatičnost i radikalni naturalizam, sažetost i snaga, sirovost i eruptivna energija, neke su od odrednica stila koji Karakaš ne mijenja. Njegov je stil, nastao kao posljedica autentičnih iskustava ličkog djetinjstva i preživljavanja s harmonikom po ulicama europskih metropola, prilično nerafiniran i “divlji”, bez poliranja koje bi motivima i temama priuštilo literarniji sjaj, i upravo zbog toga neki u njemu iščitavaju punokrvog pisca, a njegovu prozu autentičnom i bez foliranja.
Svašta smo do romana “Blue moon” znali o Karakaševim putevima i mijenama u “stvarnom” životu, upletenim u njegovu prozu, od šokantnih detalja iz ličke zabiti do uličnih “sjajnih mjesta za nesreću”, no nismo znali da je jedno vrijeme bio i rockabilly, što je upotrijebio sada, te glavni lik novog romana obilježio - kokoticom. Prve stranice romana, smještenog na kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, u samo predvorje budućih ratnih razaranja, pozicioniraju Čarlija, redovitog posjetitelja Blue Moon večeri u zagrebačkom klubu Kulušić i propalog ličkog studenta poljoprivrede u prostor, vrijeme i odnos prema vlastitom obiteljskom naslijeđu.
I te početne stranice romana prilično su loše napisane i antipatične, pa sam skoro odustala od čitanja. Frajer koji brine brižljivu brigu da mu se ne pokvari kokotica čak i za vrijeme seksa i nezgrapno sklepane i jezično i stilski loše rečenice kojima je ta muka ispisana, pa podsjećaju na dječje sastavke koje učiteljica još nije zacrvenila (“on reče... onda reče”, “kad bi tramvaj naišao... kad bi tramvaj otišao”, “gledao je u sebe” (u zrcalu), “pogled sumnjičav naspram mene” itd.) doista si nisam mogla opravdati čak ni divljim i nerafiniranim stilom.
No, ustrajanje u čitanju ipak je bilo ispravan odabir jer se kako stvar ide dalje, “Blue moon” ipak uobličava u znakovit i u pojedinačnim fragmentima vrlo snažan, čak odličan roman. Dijelom se radi o nastavku ličkog tematskog kompleksa, iskušanog u nekim od najboljih stranica njegove proze, i u njemu se izdvaja odnos oca, sina i djeda, sve samo ne idiličan, garniran prepoznatljivim brutalnim i šokantnim detaljima i što nije nevažno ideološkim razlikama. Čarli, duboko distanciran i protivan sustavu koji takva obitelj predstavlja, što na vanjskoj razini manifestira rečenom kokoticom, suočen je istovremeno s naznakama i atmosferom predstojeće ratne kataklizme koja se u romanu pojavljuje u fragmentima u kojima je kondenzira sav užas budućih događaja.
“Blue Moon” koji otvara brojne pripovjedne dionice i mnoge od njih namjerno ostavlja nedorečenima, najbolji je upravo u tom svome dijelu - oslikavanju atmosfere buduće katastrofe i traumi, koja je toliko plastična da je gotovo možemo opipati prstima. U svemu tome možda ima i bespotrebnog širenja priče u rukavce kojima se autor (ne toliko Čarli) pozicionira prema nadolazećem ideološkom konceptu, ali sve je to oprostivo ako ni zbog čega drugog onda zbog završne, gotovo nadrealne scene žutog kamiona u kojem glavni lik raspoznaje leševe. To je svakako jedna od antologijskih scena u kojoj je sublimiran sav užas onoga što Čarlija tek čeka, a mi znamo kako se odvijalo i završilo.
Karakaš kao da nije do kraja odlučio hoće li njegov roman biti roman lika koji se suočava s traumama vlastitog identiteta, svakodnevice i neizvjesne budućnosti u kojoj bi između ostalog trebao postati otac, ili se usredotočiti na kritičko-analitičko oslikavanje jednog vremena u kojem se užasi tek naznačuju, ali je jasno da će uslijediti. Tako je, u tom procjepu, nastao roman sjajnih fragmenata i manje sjajne cjeline, jakih slika i pomalo zbrkane strukture, povremeno stilski nemušt, ali još uvijek autentičan da sve ostalo neće nimalo smetati dosadašnje poklonike ovoga autora. Meni pak zna zasmetati disproporcija između iznimne artikuliranosti stavova u intervjuima koje daje povodom nove knjige i načina na koji je to realizirano u romanu. I da, Karakaš je po mome sudu prije svega pripovjedački glas za kraće staze, one koje se zovu kratka priča.