U Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu u srijedu 29. studenoga s početkom u 12 sati održat će se predavanje dr. sc. Zdravka Blažekovića o scenskim zastorima, na kojima su još od renesansnog vremena bili prikazivani različiti vizualni sadržaji. Pozornica zagrebačkog HNK nakratko će se pretvoriti u galerijski prostor i predstaviti sve svoje svečane zastore u njihovu europskom i hrvatskom kontekstu.
Ulaz na predavanje je slobodan, a besplatne ulaznice preuzimaju se na blagajni kazališta.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu prikupilo je tijekom svojeg postojanja osam scenskih zastora, što je iznimno velik broj čak i u najvećim kazališnim kućama, a slikari koji su ih izveli među najznačajnijim su hrvatskim likovnim umjetnicima: Vjekoslav Karas (1850.), Vlaho Bukovac (1895.), Fran Šimunović (1969.), Krsto Hegedušić (1969.), Ivan Lacković (1994.), Ivan Lovrenčić (1997.) te Vasilije Jordan (1999.), dok je željezni zastor prema likovnoj osnovici Kamila Tompe.
HNK je Jutarnjem listu lani u ovo vrijeme pokazao zastor "Titov naprijed", i to 35 godina nakon što isti zastor slikara Frana Šimunovića, inspiriran poemom Vladimira Nazora nije bio na pozornici. "Titov naprijed", Karasov "Djed, unuk i vila", Hegedušićev zastor "Seljačka buna", Lackovićeva "Četiri godišnja doba", Lovrenčićev "Đavo u selo", Jordanova "Harmica", kopija Bukovčeva "Ilirskog preporoda", svakodnevno korišten željezni zastor, svi oni trebaju hitnu ili manje hitnu restauraciju, što je na nekima vidljivo i golim okom.
Kako će biti rečeno na predavanju 29. studenoga, zastori u baroknim kazalištima uglavnom su prikazivali teme vezane uz antičku mitologiju te su svojim metaforama podcrtavali autoritet kraljevskih ili aristokratskih vlasnika kazališta. Umjetnici romantizma na zastorima su predstavljali kompozicije bogate nacionalnim porukama, odavanjem počasti kraljevskim kućama, a u talijanskim kazalištima posebno su bile popularne teme vezane uz lokalnu povijest.
Novo razumijevanje dramaturgije od šezdesetih godina 19. stoljeća pojednostavilo je kazališne zastore te su oni najčešće bili jednostavni i bez figurativnih prikaza. Arhitekt pariške Opere Charles Garnier, za inače neobično bogato dekoriran prostor, zamislio je raskošnu draperiju, koja publici ipak nije sugerirala neku priču. Zastor koji je za svoje predstave dizajnirao Richard Wagner trebao se otvoriti na takav način da publici olakša uvod u dramsku priču koja je počinjala na pozornici, te je i opet bio jednostavna izgleda.
Zdravko Blažeković živi u New Yorku, gdje je direktor Istraživačkog centra za glazbenu ikonografiju pri Graduate Center, City University of New York te izvršni urednik pri Répertoire International de Littérature Musicale. Godine 1998. pokrenuo je znanstveni časopis za glazbenu ikonografiju Music in Art, a 2016. ustanovio je monografsku seriju Music in Visual Cultures (Brepols), kojima je do danas urednik. Predsjednik je pri ICTMD Study Group on Iconography of the Performing Arts. Njegovi znanstveni interesi uključuju glazbu jugoistočne i srednje Europe 18. i 19. stoljeća, glazbenu ikonografiju, organologiju, glazbenu historiografiju, recepciju antičke grčke i rimske organologije u 18. stoljeću, glazbene kontakte između Europe i Kine do 19. stoljeća te glazbeni simbolizam u srednjovjekovnoj i renesansnoj astrologiji.
