PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

PREMIJERA 'GLUMICE' U HNK: PUNA DVA SATA IZVJEŠTAČENOSTI I BANALNOSTI Likovi besjede unedogled, u pravilu živčane, kao na verbalnim federima...

Mara Bratoš / HNK

Alma Prica kao Eugenija, glumica na umoru, i Livio Badurina kao Igor, Ksenijin suprug

Što ti je kultura… Alma Prica kao Eugenija, glumica na umoru, izgovori više riječi i izmijeni više replika na samrti nego jezičava piljarica tijekom cijelog dana na tržnici, takva joj je ta francuska uloga u tom francuskom komadu, koji nas je neumoljivo zagnjavio dva sata svojom izvještačenošću i banalnošću u zagrebačkom HNK.

Zbilja nije lako biti glumica u “Glumici”, djelcu francuskoga gosta Pascala Ramberta (r. 1962.), koje je preveo Zlatko Wurzberg, režirao pisac (režira uvijek vlastite komade) te ga i scenografski opremio, uglavnom s više tuceta bijelih plastičnih vaza nadjevenih šarenim plastičnim cvijećem, koje sve skupa uvećavaju već poznatu spoznaju da je pred nama glumica na umoru, kojoj svi donose cvijeće i koja je cijeli život primala cvijeće.

Još poslije glumci i za stvarno primaju cvijeće, pravo, a ne plastično, a u međuvremenu, koje nažalost potraje satima, monolog žene na umoru zamre u brbljanju njezinih ukućana i bližnjih (koji isto neki donose cvijeće): oca, matere, sestre, djece, prvog muža, drugog muža, popa, medicinske sestre, mlade glumice, staroga glumca.

Povišen diskurs

Gotovo sve što ti likovi govore jest očekivano i upravo ni s čim ne iznenade. Besjede unedogled, u pravilu živčano, kao na verbalnim federima (očito redateljska uputa), kako je život prolazan, gluma još više prolazna, kako je nepravedno umrijeti poslije djeteta; sestre su ljubomorne jedna na drugu, bivši i sadašnji muž jesu u neku ruku suparnici, a u neku ruku saveznici, punica grinta, djeca su uplašena, Mjesec je na nebu, ljudi su dvonošci, voda je tekućica… Sve te banalnosti umotane su u nekakav povišen diskurs, u nekakvu priču o priči, u jedno meta-ništa, u jalovu retoriku bez kraja i konca. Cijeli događaj tek u početku, privremeno, hrabre logični i uz pretpostavljeni karakter pristali kostimi Anais Romand; svjetlo Thierryja Morina također jedno vrijeme “dura”, ali ne zadugo.

Znači, svi ti likovi, pogotovo utjelovljeni u našim, balkanski opravdano, skeptičnim glumcima, kao da su ispali filozofu iz torbe, redom izgovaraju mnogo mudrolija, vješto barataju silogizmima, krasi ih proćućen osjećaj za kompoziciju te na koncu zaokružuju misli poput jako umnog filozofa (ali suvremenog, brbljava…), u grandiozne zaključke tipa: smrt je neumoljiva.

Francuski Miro Gavran

U svemu tom nema glumačke kemije (jedino je ponešto navre između Nine Violić kao Ksenije, kao zdrave, jedre, potkožene sestre pristigle izdaleka (sic! Ksenija, grčki, strankinja, koja mudrolija…) i dakle “statične”, umiruće sestre Alme Price kao Eugenije. Ali ako nema kemije, ima Kenije, koja se javlja u radnji kao imperijalni suvišak ove buržoaske obitelji, čiji poduzetniji dio eto ne glumi, nego li podiže, kao Ksenija (Kenija) hotele po Africi…

Ukratko, ako smo prošli put gledali u HNK Miru Gavrana, sad nam se čini da opet gledamo Miru Gavrana, ali francuskog, za intelektualce, domaće i strane. Takozvane.

Filozofska snatrenja

Sve je ovdje takozvano, ponajviše meta-žalopojka kako današnji gledatelj ne može zadržati pažnju dulje od sata. Može. Ali ne ako ga daviš sa scene nečime što nije radnja, nego li pripovijedanje radnje, ili radnje o radnji a glumci melju i uopće ne kontroliraju ulogu nego li izvana, pri čemu su neki posve neumjesno rogobatni, kao Bojan Navojec, koji nepotrebno divlja i viče kao Pavel, Eugenijin aktualni suprug pijanac. Još ću zadržati u memoriji Livija Badurinu kao Igora, supruga Ksenijina. Neke glumce uopće ne želim komentirati, toliko bijahu drveni da me je bilo stid što ih gledam, kamoli da o njima pišem.

Potkraj sam, iz očaja i dosade, poput šaptača, jednim pogledom pratio tekst u krilu, a drugim glumce na sceni. I Alma Prica zaista je od slovca do slovca memorirala tu masu nemogućih rečenica, koje bujaju pridjevima i oskudijevaju mislima.

Naime, činjenica da ne želi umrijeti, a svi znamo da hoće, i akteri u komadu, i publika, i vrapci na grani, ovdje je garnirana plahtama filozofskih snatrenja o smislu života i smrti. I smislu odlaska u kazalište. Fakat.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo