Ranko Marinković u posljednje vrijeme nema sreće sa zagrebačkim HNK: lani je za stogodišnjicu rođenja od njih dobio trećerazredni omnibus (u kojem je vrijedilo pogledati jedino rad Olje Lozice), a sad su mu sto i prvi rođendan upropastili drugi nadobudni mladci i, svojom dobrotom, jedan njegov stari, omiljeni đak - Špiro Guberina.
Skromnost traje
Špiro Guberina živ je dokaz, uz Peru Kvrgića, da skromnost najdulje traje u teatru. Pripravan za glumački orgazam duboko u devedesetim godinama života, lakomisleno se prepustio zagrljaju dosadnih početnika i uznapredovalih dosadnjakovića. Tekst za njegovu monodramu “Špiro, geste i grimase”, u produkciji njegovoj i HNK, sastavila je Marijana Nola, popabirčivši more citata iz raznih djela Ranka Marinkovića, prije i na koncu kojih je gurnula pred Špiru pripovijetku Kafkinu “Izvještaj jednoj akademiji”. Ta mrtva masa hladnog teksta još je našpikana ulomcima iz uloga što ih je Špiro Guberina prikupio od pedesetih godina prošlog stoljeća, a za uvod glasno su pročitani i podaci o Špiri Guberini s Wikipedije. Sve to skupa aranžirao je Paolo Tišljarić, student režije za kojeg se Edison i Tesla još ni roditi nisu trebali.
Sat mučenja
Njemu uopće nije potrebna struja! Ni mizanscen. Ni muzika. Režija teče ovako: Špiro sjedi i priča, nikome dakako, jer posrijedi je Kafkina parabola, ravna i suha za glumu, i tako sjedi i priča gotovo jedan sat. Grči se, uzdiše, a u publici muk. Zar nisu mladiću redatelju (koliko ima godina zatajio je u kazališnoj knjižici poput kakve damice), koji završava majstorski studij režije, još rekli da monodrame nema bez komunikacije s publikom.
Ako već nadobudna autorica “komada” nije svjesna da nas ne fascinira činjenica što je i ona čitala Marinkovića i Kafku, onda je makar redatelj trebao uvidjeti da dociranje o predmetu Kafka u živu riječ ne može pretvoriti ni dragi Bog, kojeg nema, ni Špiro Guberina, kojeg ima. Jadni glumac! Majstor ekstemporacije i komike, a publika se dosađuje.
Taj cijeli sat stari se glumac mučio, nije prigovarao, a olakšanje je donio glas Ive Mihelić. Ona je mlada operna pjevačica. Dotad stoji pokraj Špire (koji sjedi) i muči. Čeka dok se ne izredaju sve mudrolije po Kafki. Ne znamo, zapravo, zašto je na sceni. A kad zapjeva, nije jasno zašto i prije nije. Dakle, jedino čega se redatelj dosjetio bio bi taj kontrast: starog glumca koji zbilja ne zna pjevati i mlade heroine koja zbilja zna pjevati.
Dirljiv duet
Ivu Mihelić krasi scenska izražajnost, energija što je odmah ponijela i posustaloga glumca, pa je njihov duet na trenutke ispao i dirljiv. Talent ove mlade umjetnice potvrdio se i u činjenici da je uspjela razgovijetno otpjevati, na oprezno usporenu melodiju Mate Matišića, i ove stihove Jakše Fiamenga, u čast šjorovima Ranku i Špiri, za koje sam u prvi tren, vidjevši ih u kazališnoj knjižici, pomislio da ih je sastavila Vjekoslava Huljić a Tonči Huljić odbio uglazbiti jer su odviše kabasti: “Niti se ne okreneš, bonacu smijene bure/ I nekad nam je lijepo a nekad baš i nije/ istječe naše vrijeme iz zvjezdane menzure…” Doduše, svidjela mi se rima bure - menzure…