HNK

PREMIJERA OPERE Savršena Lucija Ivane Lazar između očaja i ludila

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2020. u 08:25

 

Ako u vlastitom ansamblu imaš idealnu podjelu, onda igraj i idealni repertoar! Ovo staro dobro operno pravilo dobilo je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu najnovijom premijerom puni smisao. Nakon punih 49 godina na sceni se 14. veljače ukazala “Lucia di Lammermoor” Gaetana Donizettija, dijete u nas odveć rijetko prisutnog ranog belkanta, a temeljni je razlog njezina uskrsnuća na zagrebačkoj sceni sopranistica Ivana Lazar u naslovnoj ulozi.

Dostojna nasljednica još mnogima nezaboravne Lucije Nade Siriščević Ruždjak, ali i posve osebujna umjetnica prema kojoj je i skrojena najnovija izvedba omiljene, tragične, melodiozne, u svemu glazbeno prekrasne opere. Sve okolnosti okupljene prema predaji oko autentičnoga lika nesretne škotske nevjeste koja ubija nametnutog muža u prvoj bračnoj noći, kako je zgodu u svojedobno popularnom romanu opisao sir Walter Scott, išle su na ruku našoj prvorazrednoj prvakinji. Dobila je partnera iz snova, sjajnog tenora Tomislava Mužeka, a oboje, kao i cijela predstava, minimalistički okvir režije iskusnog i mudrog veterana Pier Luigija Pizzija i fino tkanje partiture koju je oblikovao dirigent Marcello Mottadelli.

Mara Bratoš
 

Lammermoorska nevjesta ne igra se ako naslovna interpretatorica nema mogućnosti otpjevati ariju ludila onako kako je glazbeno zamišljena u bravuroznom koloraturnom stilu s bezbroj vokalnih smicalica koje publika napeto očekuje. No, ako ima još i dramske snage i motor unutarnje emocije koja će je dovesti do tog vrhunca cijele opere, onda je to čudesno krhka Lucija Ivane Lazar koja interpretacijom neslućenih amplituda igre i pjeva prelazi taj put u duboko dojmljivoj preobrazbi od zaljubljene naivke do očajne žene koju sustiže pomračeni um.

Njezin prizor ludila u Pizzijevoj izvanredno pažljivoj a pjevačici i fizički naporno razrađenoj režiji, vrh je opernoga života i smrti koji prelazi sve granice pukog makar i najsofisticiranijeg artizma. Ivana Lazar potresna je Lucija najfinijeg bisernog vokala, na granici između eteričnog i zbiljskog.

Prepoznali su je točno i redatelj i dirigent s dva glazbena detalja koji podupiru smisao njezine razvojne interpretacije: najprije umilna harfa sreće aktivno uklopljena u scenski okvir uz delikatnu izvedbu Milice Pašić, a potom i prvi put u Zagrebu izvorno skladana staklena harmonika umjesto uobičajene flaute, koja pritajeno a zlokobno prati Luciju u smrt.

Sudjelovanje Friedricha Kerna svirača tog osebujnog glazbala izumljenog u 17. stoljeću, violončelo Augustina Mršića, zvučan zbor Luke Vukšića kao i angažman cijeloga glazbenoga ansambla, ostvareni su u punom suglasju s Pizzijevom idejom: manje je više, ali to “manje” mora biti uvjerljivo, a glazbeno posve u skladu sa stilom opere.

I bilo je uz zanosno lijep glas i srčanu interpretaciju Tomislava Mužeka, izvrsnog kao partnera i posebno dramatičnim vokalnim nabojem oslikanog tužnog finala. I za Mužeka treba krojiti repertoar u skladu s njegovim bogomdanim glasom.

Ostali solisti dali su solidan prilog: razbarušeno zao Lucijin brat bio je gost Paolo Ingrasciotta, a neželjeni muž tenor Shohei Ushiroda, uz naše zvučne glasove Josipe Gvozdanić i Damira Klačara u manjim ulogama. Raskošno eksponiranu ulogu Lucijina pouzdanika dobio je moćan bas Božo Župić.

Možda i odveć moćan za dionicu koja zahtijeva karakteristike basso cantante, dakle bojom mekšeg basa bez kojeg rani belkanto ne može. Ali može Zagrebačka opera kad poseže u gotovo zaboravljeni repertoar koji ovakvom predstavom postaje reinkarniranim hitom.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo