Roman “Velika bilježnica” životinjski je brutalan i nebeski poetičan. Asketska saga o destrukciji ranjivih dječjih duša koje mi odrasli prečesto odvodimo na tamnu Darth Vaderovu stranu, novi je odrješit zalogaj (premijera je danas) angažiranog repertoara ZKM-a. Kao u anarhoidnoj grimmovskoj inverziji, Agota Kristof (1935. - 2011.), velika švicarska spisateljica mađarskih korijena, u grubo tesanim stranicama pisanim francuskim jezikom krije jednu od najmoćnijih proza 20. stoljeća.
Književna senzacija
Gorka do boli, priča plemenite sirovosti objavljena 1986. odmah je postala književna senzacija, prevedena na više od 30 svjetskih jezika i autorici zasluženo priskrbila Europsku nagradu za književnost. Sijedili su “Dokaz” (La preuve, 1988.) i “Treća laž” (Le troisième mensonge, 1991.) kojima Kristof sklapa začudnu trilogiju bestijalnosti i uzvišenosti ljudskog bića - prelomljenu u dualističkom liku dječaka blizanaca i njihovu sazrijevanju u ratnom kaosu.
Da je “Velika bilježnica” provokativan predložak i danas još aktualniji, slaže se Edvin Liverić, redatelj nove zekaemovske produkcije: “Nažalost, knjiga, pa tako i naša predstava još je uvijek aktualna i ostat će aktualna dok civilizacija opstoji. Mislim da ZKM sezonu izvrsno zatvara ovom temom. Započeli smo fantastičnim ‘Hinkemannom’ Vuka Torbice, koji vrlo hrabro i direktno progovara o PTSP-u, tematizirali smo i Domovinski rat u Kurspahićevu ‘Padu’, a zatvaramo ‘Velikom bilježnicom’ koja tematizira strahote ratnih djetinjstava i još uvijek aktualnu problematiku miniranih područja u Hrvatskoj”.
Kao autorica dramatizacije izvrsno je izabrana dramatičarka Lana Šarić, čiji senzibilitet njeguje brigu o potlačenima. O nemalim iskušenjima dramatizacije ona veli: “Proza Agote Kristof osvojila me svojom kompleksnošću unutar minimalizma. Najveći izazov dramatizacije bio je ne izgubiti težinu i ozbiljnost teme kojom se roman bavi, ne banalizirati rat i zlo koje Kristof tako dobro poznaje i o kojemu tako dobro piše te osvijestiti koliko je ono aktualno i danas. U mom susretu s pismom Agote Kristof radilo se o misaonom i stilskom prožimanju. Njen stil pisanja je poetičan, čemu sam i sama u svom pismu sklona. Ona se bavi propadanjem i mijenom duše, pitanjima unutrašnjeg morala, ili njegova gubitka u radikalnim okolnostima rata, što me i samu zanima. Činilo mi se da Agotu Kristof, kako bih njezin roman prenijela na pozornicu, trebam spisateljski nastaviti, u svakom smislu osnažiti te unutrašnje sile koje se događaju u njenim likovima, ta duhovna tiha prelamanja koja ih nepopravljivo mijenjaju”.
Žrtve zla
Edvin Liverić ističe zadovoljstvo totalno posvećenom glumačkom igrom: “Trebao sam glumački ansambl uvjeriti u specifičan način igranja koji sam zamislio kao esencijalnu poetiku komada. A to je da se predstava događa iz vizure dva dječaka, pa su često ostali likovi prikazani tako da ih se gotovo i ne vidi”.
Naposljetku, Lana Šarić imala je potrebu iskazati osjećaj važnosti teatarskog čina koji grade, a strujao je tijekom proba: “Nije pretjerano reći da živimo u Europi na pragu novog fašizma, na pragu novog sukoba ili na početku njenog izdisaja, suočenoj s ljudskom patnjom koja se prelijeva preko njenih granica, sa zlom i strahom u našim vlastitim gradovima i državama koji nam se uvukao pod kožu. Bez ikakve dvojbe, najveće žrtve tog zla su djeca, i žrtve izgubljenog djetinjstva i djeca koja postaju generacije zatrovanih, za empatiju nesposobnih odraslih ljudi koji su izgubili ljudskost”.