'STARA ŠKOLA KREKA' U KEREMPUHU

PRIČA KOJU ZAPRAVO NE ŽELIMO ZNATI Reper Stoka plakao na sceni, kad bi mu se grlo stislo od suza, publika ga pljeskom ohrabrivala da nastavi

Dino Šertović

 

Marin Ivanović Stoka izlazi na scenu kazališta Kerempuh i započinje svoju priču. Na pozornici je jedna klupa, tanjur koji služi da bi nam objasnio kako pripremiti kokain za konzumaciju i video-platno. Samo osnovno, jer je bitna priča. A ona je mučna, odvratna, ona koju zapravo ne želimo znati.

Priča je to koju mogu donekle razumjeti samo oni koji su gledali ljude u svojoj okolini koje je droga sažvakala i ispljunula. Nekome je to bio brat, drugome partner, trećem prijatelj. Drogiranje nikad ne utječe samo na osobu koja konzumira - ostavlja pustoš u životima svih onih koji su povezani s tom osobom. Ili, kako je Stoka rekao na sinoćnjoj premijeri predstave "Stara škola Kreka - iz tame u svjetlo": - Povrijedio sam stotine ljudi i žao mi je zbog toga. Znate one priče da ljudi koji se drogiraju dolaze iz nesređenih životnih prilika? Kod mene nije to. Jedinac sam, roditelji me obožavaju. Počeo sam se drogirati jer sam mislio da to mogu kontrolirati. Budala - kaže na sceni iskreno.

Dino Šertović
 

Priču iz prvog lica reper je ispričao u nekih sat vremena. Početak predstave je kasnio desetak minuta jer se stvorila rijetko viđena gužva u redu za kupovinu karata. Sam početak predstave bio je živahniji nego kraj, koji donosi razrješenje i smirenje. Tako smo na početku vidjeli video snimke njegovog omiljenog domaćeg repera Targeta, snimku sa Stokinog prvog nastupa u javnosti, a reper je uživo izveo i jednu svoju pjesmu. No, kako priča odmiče, toga više nema i ostaju samo njegove riječi. Premda su neke situacije opisane na smiješan način, pa je bilo i smijeha, na neke druge su ljudi plakali. Nije samo publika: plakao je i Stoka na sceni, a pred sam kraj je, pričajući o svom petom odlasku u komunu, kleknuo s krunicom u ruci. Svaki put kad bi prekinuo govoriti jer mu se grlo stislo zbog suza, publika ga je pljeskom ohrabrivala da nastavi. Na početku predstave je priznao kako je nervozan, a tijekom narednih sat vremena je pozdravio svoje roditelje, psihijatricu, prijatelje, kolege i susjede, koji su sjedili u publici.

Kad se riješio početne nervoze, bio je veoma dobar na sceni, a sjajne su njegove grimase kojima je pokazivao na koji način droga utječe na nervni sustav. Ili, da pojednostavimo, kako mu je izgledalo lice izvodilo u situacijama kad je bio na nečemu. A stalno je bio na nečemu, priznaje. - Ideš promijeniti žarulju, povučeš lajnu. Odeš na zahod, povučeš lajnu. Gledaš film, povučeš lajnu, ono, čovječe, koja dubina filma, nisam ovo prije vidio, baš vau, kako je super, ovo mi daje novu dubinu - priča reper na sceni.

Iako su neke rečenice koje je izgovorio zvučale kao da mu nisu prirodno sjele i da ih je naučio na pamet, a drugi put je zvučao kao da nam drži govor, predstava koju je režirao Mario Kovač zapravo jako dobro posložena. Sigurno je da nije lako priznati svoje pogreške, a kamoli ih na ovaj način predstaviti javnosti. Premda su neke priče izazvale smijeh - primjerice, ona kada je u šest sati ujutro išao kupovati pornografske DVD-ove na kiosk, i na putu do tamo ga je napao pekinezer, zapravo su samoponižavajuće.

Tekst kojeg izgovara lišen je pretencioznosti, Stoka ne pametuje s visine "ja sam to probao i to ti je loše" - nego iskreno i često vrlo samoironično progovara o užasu, besmislu, paranoji, seksualnoj nemoći, gladi za još, nedostatku interesa i za što osim za novi šut, odlasku u komune, vlastitim dilerskim danima, te nevjerojatnoj ljubavi svojih roditelja, koji ga, unatoč svemu što im je priuštio, nikad nisu napustili.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo