Zagrebačko kazalište mladih najživlje je i najuzbudljivije kazalište u Zagrebu.
Drugi znaju imati hvaljeniju predstavu i veći hit, ali ZKM jedini kontinuirano održava imidž teatra s najboljim glumcima, koji pomiče granice, predstavlja nove autore i nove pristupe kazalištu, a da pritom ne okreće leđa publici. U ožujku najavljuju premijeru “Cementa”, po tekstu Heinera Müllera i režiji Sebastijana Horvata, Anica Tomić i Jelena Kovačić pod radnim naslovom “U ime oca, u ime majke” pripremaju predstavu o obiteljskom nasilju, uskoro dolazi slavni Oskar Koršunovas izabrati glumce za novu predstavu.
Ravnateljica Snježana Abramović najavljuje niz gostovanja: u svibnju “Črna mati zemla” igra u Gdanjsku, “Hinkemann” ide u Torun na Visli na Dialog festival, “Eichmann” u Jeruzalemu u Vilnius, “Hejteri” u Prag, “Dobro je dok umiremo po redu” u Rijeku na Festival malih scena i na Marulove dane u Splitu. “Tit Andronik” ide u Bitolu, ponovo gostuju u Stuttgartu i Varšavi.
Jedna od najvažnijih predstava posljednjih godina je “Eichmann u Jeruzalemu” Jerneja Lorencija, koja nas suočava s našom odgovornošću za zločin. Mnogi kažu da bi je trebala gledati djeca u školama. Je li to uopće moguće?
- Da, tražili smo i dobili preporuku Ministarstva obrazovanja da predstavu mogu gledati srednjoškolci u sklopu nastave povijesti, na izvedbu u ožujku dolazi nam pedesetak učenika s kojima ćemo imati i razgovor o predstavi. Mislim da je važno da mladi ljudi pogledaju predstavu, jer se u njoj ne radi samo o užasima holokausta već o banalnosti zla prisutnom u svima nama. Kako je rekao redatelj Dino Mustafić koji nas je pozvao na MESS festival, to je beskrajno važna predstava za ove prostore jer je pitanje koliko ratnih zločinaca iz posljednjeg rata bez posljedica trenutno slobodno hoda po Bosni i regiji.
Mi nosimo naslijeđe predaka u sebi, biološki to zovemo genetikom, a unutra su utisnute i sve povijesne traume proživljenog nasilja na ovim prostorima u zadnjih sto godina. To je i nacionalna trauma koju danas živimo i iz koje nikako da izađemo. Još uvijek vježbamo demokraciju, učimo se toleranciji i za to nam očito treba vremena. Često sam šokirana netolerancijom u našem društvu, nacionalnom, političkom, seksualnom.
Što znači ta preporuka, hoće li svi srednjoškolci gledati predstavu?
- Ne, to nije obveza, ali zainteresirani profesori ih mogu dovesti, na osnovu preporuke Ministarstva koje je ocijenilo da je prikladna “s ciljem senzibiliziranja za različite oblike diskriminacije i netolerancije, te poticanje na promišljanje i djelovanje u svijetu u kojem živimo”. Pokazala se i kao iznimna festivalska predstava, zato što je dokumentaristička, drugačija, zato što ne govori klasičnim scenskim jezikom i pri tome je potresna. Gostovala je na Borštnikovom srečanju u Mariboru, na sarajevskom MESS-u, krajem rujna ćemo gostovati u Vilniusu na Sirenos festivalu, pregovaramo s Testz festivalom u Temišvaru i Sterijinim pozorjem.
Koliko ste zadovoljni recepcijom? Čini mi se da su najbolje predstave ZKM-a bolje prepoznate vani nego kod nas.
- “Eichmanna u Jeruzalemu” nije jednostavno gledati, to je duga i potresna predstava, traži koncentraciju. Popunjenost nam je odlična, od 75 posto za reprizne do 100 posto za ovosezonske naslove poput “Dobro je dok umiremo po redu”, “Mi i oni”, “Hejteri”.
ZKM dosta gostuje, drago mi je da imamo festivalske predstave i inozemnu prezentaciju, ali i suradnju sa značajnim kazališnim kućama poput Schauspiel Stuttgart i Nowy teatrom iz Varšave. Ta internacionalna prepoznatljivost zahtijeva otvorenost za nove redateljske rukopise, aktualne temate predstava. Inzistiramo i na otvorenosti ZKM-a mladim autorima, ali na njima je veliki pritisak od njih se očekuje instant remek-djelo.
ZKM puno gostuje. Gdje smo mi u usporedbi s drugima?
- Imamo sjajne umjetnike, sjajne glumce, relevantne predstave, u ZKM-u posebno. Hrvatska izvedbena scena je navikla s malim sredstvima napraviti puno, to je umješnost i ne treba to uzimati zdravo za gotovo jer mi smo mala zemlja, a uspijevamo plasirati po svijetu naše umjetnike.
Često mi je u domaćim teatrima neugodno gledati kako se autori skanjuju i obilaze temu kao mačka oko vruće kaše. Koga se kazalištarci toliko boje?
- Mislim da se bojimo sami sebe. Mislim da je hrabrost nešto što ide iz nas. I da ako nikoga direktno ne vrijeđate, imate pravo reći što mislite o svijetu. Zar danas, kad jednim klikom na internetu imate snimke masovnih ubojstava, kazalište mora ostati građanski ušminkano? To je dosadno. Drugo je namjerno pretenciozno provocirati, to su onda i vrlo često loše predstave. Ali progovarati o pedofiliji, kao u “Črnoj mati zemli”, ili o alkoholizmu i drugim problemima u društvu, o crkvi, to je legitimno. Ja nisam ni od koga doživjela cenzuru, a u ZKM-u smo postavljali hrabre predstave.
Ljudi se očito boje. Može li netko izgubiti kazališnu karijeru zbog otvorenosti?
- Ako se boje, onda će je izgubiti. Nisam za autocenzuru, kazalište ne može biti lišeno trenutne stvarnosti. Svaki dan se kroz šume u Hrvatskoj probijaju stotine migranata koji pokušavaju preći granicu sa Slovenijom i žilet žicu, a nas se to ne tiče. Nadam se da će ZKM realizirati projekt, u kojem je partner, a prijavljen je na AMIF, program za integraciju izbjeglica i u svoj program uključiti i djecu migranata koji su odlučili ostati u Hrvatskoj.
ZKM se ove godine radikalno okrenuo mladim autorima. Kako je to prošlo?
- Odlično. Sad smo imali kazališno čitanje sjajnog teksta koji je napisao Espi Tomičić: autobiografski, snažan, bolan. Uveli smo kazališno čitanje drama nagrađenih nagradom Marin Držić. Svih pet večeri imali smo punu dvoranu. Očito za to ima publike, ljude to zanima, posebno mlade, koji žele slušati o svijetu kakvim ga oni doživljavaju. I to smatram zadatkom ZKM-a, mislim da smo dužni promišljati svijet, nalaziti autore koji su drugačiji, davati šansu mladim autorima. Uveli smo tribine Čitanje kazališta uoči premijere, nakon koje publiku pozivamo na generalnu probu. Tako se stvara nova publika. Mladi autori se međusobno podržavaju, uživam gledati tu mrežu mladih ljudi kojima je ZKM in, to me jako veseli.