Ernst Toller ležao je u zatvoru i čekao priliku za bijeg. Kad se ukazala, radio je na trećem činu drame "Hinkemann". "Sutra ću napisati posljednju scenu. Izgradio sam je, vidim je slikovito pred sobom. Znam da mi kasnije više ne bi uspjelo", objasnio je zašto je nakon neprospavane noći odustao od bijega u autobiografiji "Jedna mladost u Njemačkoj" objavljenoj 1933. u Beogradu. Te godine kad su mu nacisti u Berlinu palili knjige, Ernstu Tolleru djela su objavljivana u Zagrebu i Beogradu.
Njemački dramatičar i pjesnik bio je angažirani ljevičar, predsjednik kratkotrajne Sovjetske republike Bavarske, ugušene u krvi 1919. godine. Sedam stotina ljudi je ubijeno, Toller je osuđen na pet godina zatvora. Od smrtne kazne ga je, vjeruje se, spasila intervencija Maxa Webera.
Sudjelovao je na kongresu PEN-a u Dubrovniku 1933., kad su nacisti u Njemačkoj došli na vlast. U to doba Ernst Toller bio je poznat i cijenjen u lijevim krugovima. "Bio je neka vrsta zvijezde, studenti u Zagrebu i Beogradu nosili su ga na rukama", kaže Igor Vuk Torbica, mladi redatelj koji Tollerovog "Hinkemanna" postavlja u Zagrebačkom kazalištu mladih. Uz Rakana Rushaidata kao Eugena Hinkemanna, veće uloge imaju Ozren Grabarić, Doris Šarić Kukuljica, Mia Biondić i Frano Mašković.
Torbica je osvojio niz nagrada još svojim studentskim predstavama. U Zagrebu je gostovala njegova hvaljena predstava Kleistovog "Razbijenog krčaga" Jugoslavenskog dramskog pozorišta, a nakon ZKM-a u Narodnom pozorištu u Beogradu postavit će "Carstvo mraka", manje poznati Tolstojev tekst.
Redatelj kaže da je on predložio tekst ravnateljici ZKM-a Snježani Abramović, kad je vidio da se uklapa u dio njezinog programa koji čine tekstovi u kojima se suočavaju sa zaostavštinom rata, i oni o usponu fašizma. Toller se u Hinkemannu bavi i jednim i drugim.
Sam Ernst Toller je prošao put od njemačkog nacionalista, domoljuba koji kao dobrovoljac odlazi u Prvi svjetski rat, da bi tamo u rovu shvatio sav užas rata. Po tome je sličan Louisu Ferdinandu Celineu, pa i samom Krleži, kaže redatelj. Iz rata izlazi kao ljevičar, anarhist. "Kad kažem anarhist, ne mislim na momke s maramama preko lica koji bacaju molotovljeve koktele, nego na njemačku ideju anarhizma kakvu vidimo kod Fassbindera ili ranije kod Büchnera", kaže Igor Vuk Torbica.
Kroz vlastito iskustvo revolucionara Toller shvaća ograničenost političke borbe. Ne, revolucija ne garantira sreću pojedinca, razočarano shvaća Tollerov Hinkeman po povratku s ratišta. "Toller progovara o tragediji ljudskog identiteta, jer čovjek nije samo radnik, borac, žena ili muškarac, nego puno složenije biće. Ne mislim da je on mislio da je suština lijeve ideje pogrešna, nego da je krnja, nepotpuna, i da se područje borbe mora proširiti, jer političko nije dovoljno", govori Igor Vuk Torbica.
Kao invalid, Hinkeman vidi više od drugih. "On je netko tko zbog odlaska u rat i gubljenja vitalnog dijela svog tijela neminovno vidi puno više toga nego prije. On vidi dalekosežne posljedice rata ne samo na svom tijelu i u svom životu, nego i sve ono što rat mnogo godina nakon završetka donosi, kao plodno tlo za razvoj fašizma", kaže redatelj.
S glumcima ZKM-a i gostujućim Grabarićem radi na osnovu novog prevoda Borisa Perića. Neće slijepo slijediti predložak. "Ne pomažeš autoru ako ga faktografski postavljaš na neki muzejski način. Važnije je pokušati iščitati njegovu ideju i tražiti kako bi se ona najbolje izrazila u današnjem vremenu", objašnjava mladi redatelj.
Plakat za predstavu izazvao je negodovanje jedne udruge građana
Ovo je na neki način priča i o njegovoj generaciji, za koju kaže da je zbog rata kastrirana. "Mi nemamo iste mogućnosti kao predratna generacija. Naprimjer, mi nikad nismo ušli u teatar misleći da ćemo mijenjati svijet", kaže. Rođen 1987. u Drvaru, s obitelji se 1990. preselio u Rovinj. Srednju školu je završio u Puli, a kako se zaljubio u curu koja je živjela u Beogradu, tamo je otišao na studij. Otkrio je Bitef i završio režiju u Beogradu. U svojoj generaciji vidi pomanjkanje duha, manjak povjerenja, sklonost eskapizmu. I neku vrstu tuge, kaže, koja ih sprečava da prihvate ulogu aktera, da grade i ulažu sebe.
Kad govori o tome kako je predratna generacija imala puno više, sam se ograđuje. "Da ne idealiziramo: ta mitska generacija osamdesetih, o kojoj se često priča u superlativima, očito je bila generacija idiota, u antičkom smislu te riječi, dakle politički neosvještenih ljudi, nesvjesnih onoga što će doći par godina kasnije."
Ne misli pritom samo na kazališne krugove, nego kompletnu generaciju od Novog vala nadalje. "Jedino je Džoni Štulić nešto drugo, on je svojim činom i svojom šutnjom pokazao što o svemu misli. Kaže se da je Duchampova šutnja precijenjena, Štulićeva šutnja je podcijenjena".