PROVOKATIVNA PREDSTAVA

Revolucija u Hrvatskoj počinje 2017.godine, a vlada bježi u Bruxelles

Nezavisna kazališna skupina Montažstroj jedina u Hrvatskoj u 21. stoljeću njeguje na visokoj profesionalnoj razini politički teatar. Njihova nova predstava, “Budućnost je sada”, složen je projekt čiju sam jednu izvedbu pogledao u dvorani za sastanke Hrvatske gospodarske komore. Osim u HGK, predstava je igrala na Zavodu za zapošljavanje.

Na baranjskom imanju

Petorica aktera-glumaca i jedna akterica-glumica pristupaju odabranoj publici, koja je ulaznicu, ovisno o danu, platila ili pićem, ili jelom, ili tekstom. Vjerujem da je mnogo veselije bilo na izvedbama gdje se pilo i jelo, a nisu se čitali dosadni tekstovi o Hrvatskoj za deset godina.

Izvođači, pak, nezaposleni mladi ljudi odabrani na audiciji - Ratko Iveković, Svebor Kamenski Baćun, Siniša Kovač, Nikola Nedić, Sara Renar (jedina ipak radi, po Mrsićevu modelu, za 1600 kuna) i Dario Stajčić - iznose projekt Socijalističke Anarhije Hrvatske, zajednice što će nastati na razvalinama europske Hrvatske čija će marionetska vlada nakon ustanka pobjeći u Bruxelles. Revolucija je započela 2017. na baranjskom imanju Ivice Todorića gdje je policija masakrirala skvotere.

Ideali ravnopravnosti

Mladići i djevojka iznose i svoje životne priče, nove izgubljene generacije, bez posla, ali pogonjene idealima ravnopravnosti. Socijalistička Anarhija Hrvatske ukinut će privatno vlasništvo, vojsku, crkvu, novac...

U temelj predstave ugrađen je tekst slavnoga bavarskog filmskog redatelja Rainera Wernera Fassbindera (1945. - 1982.) “Anarhija u Bavarskoj”, prvi put igran 1969. Budući da je u tom tekstu, svojevrsnoj političkoj znanstvenoj fantastici, predviđeno da zaigraju dvije suprostavljene skupine, ukupno 11 sudionika, redatelj Borut Šeparović našao se pred završetak projekta u nezgodnoj situaciji. Pet akterica je u toj finaloj fazi odustalo. Predstava ih, međutim, ne može izostaviti. Bavi se, među ostalim, i razlozima njihova odustajanja. Preostali akteri potanko seciraju te “otpadnike”, pronalaze njihove skrivene motive, otkrivaju kukavičluk, detektiraju taštinu... I lica “otpadnika” sudjeluju u predstavi, putem zaslona pametnih telefona i tableta što ih preostali akteri pokazuju publici. Jedna od tih odustalih akterica čak je prikazana gola, osim što je ogoljena i njezina životna priča. Možda bi djevojci bilo pametnije da nije odustala. Predstava bi bila slabija, ali njoj bi pri srcu svakako bilo lakše...

Preostalih dakle šest aktera sjedi za stolom, deklamira, pa i divlja oko stolaca, ispod ružnih slikurina okačenih o zidove konferencijske dvorane HGK. U jednom momentu raspravljaju o traču da se u podrumu HGK redovito održavaju orgije. Pitaju se, štoviše, sudjeluje li u njima i predsjednik HGK Nadan Vidošević.

U sljedećem momentu istupaju pak iz poretka s druge strane stolova i iznose svoje životne situacije u obliku poslanica. Primjerice, Sinišina poslanica ocu počinje ovako: “Dragi tata, ti si sad već više od dvije godine nezaposlen. Slažeš se da je situacija u Hrvatskoj loša, da je situacija u Osijeku grozna, da političke stranke kadriraju. Da bez članstva u nekoj političkoj stranci, u Osijeku HDSSB-a, nije moguće dobiti posao...”

Poslanica ministrici

Svebor je uputio poslanicu profesorici Vukić iz zagrebačke 8. gimnazije.

“Draga profesorice Vukić, vi ste rekli jednom prilikom da ste, dok ste bili mladi, prezirali materijalizam, ali da ste odrasli i postali realist. Zamislite sad da se ideje iz vaše mladosti ostvare. U obliku Socijalističke Anarhije Hrvatske.”

Nikola se obraća “ministrici kulture Republike Hrvatske, gospođi Andrei Zlatar”: “Draga teta Andrea, ne znam dal’ me se sjećate, ja sam dolazio kod Vas doma na Medveščaku, svirao sam s Vašim sinom Dinkom gitaru, vi ste nam radili sendviče - to je bilo simpatično i idilično...”

Ova gotovo trosatna predstava snima se kamerom. Na koncu se glumci približe gledateljima, sjednu s druge strane njihovih stolova i prepuštaju se razgovoru...

Predstava je zaigrala u HGK i na Zavodu za zapošljavanje zato da upozori da i te institucije slabo obavljaju posao za koji ubiru novac.

Korak dalje

Borut Šeparović i njegov Montažstroj posljednjih su godina napravili nekoliko politički angažiranih predstava. Mislim da je najsnažnija dosad megaprojekt “55 plus”, gdje nekoliko desetaka građana starijih od 55 ispovijeda svoju životnu istinu. Gledao sam tu predstavu u Lisinskom i djelovala je kao otrežnjavajuća, gorka parodija stranačkih skupova HDZ-a, po kojima je dvorana Lisinski postala glasovita u naše doba... Manje je, po mojem ukusu, uspio projekt “Srce moje kuca za nju”, prikazan u zagrebačkom HNK, gdje se također iznose životne priče otpuštenih radnica koje nitko više ne želi zaposliti.

Ova pak predstava ide i korak dalje te ne nudi samo kritiku nego i otvoreno agitira za revoluciju. Srećom, Šeparovića i njegove suradnike neće pozatvarati jer je, zasad, posrijedi ipak teatar...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. listopad 2021 21:05