Deni Sanković siguran je u jedno - kazalište obožava. "Neopisivo me veseli biti na sceni, uroniti u jedan potpuno drugi svijet poštujući njegova pravila, riječi, emocije i tome se predajem u potpunosti", kaže mi 28-godišnji Riječanin odmah na početku. Odmalena je, dodaje, uveseljavao društvo glumom ili oponašanjem ljudi.
- Uživao sam promatrajući karakteristike drugih koji su mi djelovali zanimljivo, detalje njihovih karaktera, ekspresija. Jako me inspirirao i životinjski svijet i priroda, kao i danas. Tek na kraju srednje škole sam shvatio, kad su već skoro svi nekako znali što žele dalje, da zaista želim biti glumac. Prije toga mi je to sve djelovalo nemoguće. Nisam niti znao da se to može studirati. Pohađajući školu glume Ri teatra u Rijeci, na prijedlog moje razredne prijateljice Lare Mirković, prvi put sam čuo za sve akademije glume u Hrvatskoj i tada sam odlučio pratiti svoje želje i snove - kaže Deni koji dolazi iz obitelji u kojoj se nitko nije bavio umjetnošću.
- Moja majka Azra je medicinska sestra, radila je na dječjem odjelu u bolnici Kantrida, na dojenačkoj neurologiji i nešto malo na onkologiji, a kasnije, kada je dobila mene, počela je raditi na terenu. Prije nekoliko godina ostvarila je svoj najveći san i otvorila starački dom ‘Kuća sunca‘ na Krku. Medicinske sestre dovoljno su snažne da mogu tolerirati mnogo toga, kao što su i dovoljno ranjive da razumiju sve. Njen rad me iznimno inspirira, kao i njen karakter, njen razvoj, ustrajnost i snaga. Mama je najsnažnija osoba koju poznajem - govori pa ističe da je prošao kroz mnoge izazovne životne i obiteljske situacijem kroz koje ga je vodila - baš majka.
- Siguran sam da mi je to dalo veliko bogatstvo za posao kojim se bavim, bogatstvo životnog iskustva koje danas ponosno nosim sa sobom kroz hrabrost, empatiju i snagu za život i umjetnost koju živim - priča Riječanin kojem je u glumačkom pozivu najljepše moći oplemeniti sebe i druge kroz uloge koje igraš.
- Što je najteže? Najteže je posvetiti se privatnom životu, odnosima, drugim željama i snovima. Glumački život je uvijek nepredvidiv, makar radio u instituciji i na sigurnom, situiranom mjestu, to ne znači da te posao neće dočekati negdje sasvim drugdje, izvan kazališta. Što je divno, ali nekad je vrlo teško uskladiti neke druge životne stvari do kojih nam je stalo - kaže Deni kojeg je njegov rodni grad naučio otvorenosti, prihvaćanju raznih nacionalnosti, seksualnosti, vjera i kultura. Kao pravi lučki grad, smatra, Rijeka je zadržala osobinu da ljudi u nju dolaze i iz nje stalno odlaze. Neki dođu i ostanu, a neki su samo u prolazu.
- Tako sam ja upoznavao sve te ljude koji su kasnije postali moji prijatelji, no većina nikad nije tu ostala, a ja se nikad nisam naučio opraštanju - priznaje glumac koji je kao klinac maštao o poslu veterinara.
- Kao dijete nikada se nisam mogao staviti u jedno zanimanje, neprestano bih mijenjao želje što želim biti kad odrastem, no većim dijelom je to bilo biti veterinar zbog ljubavi prema životinjama. Kasnije sam shvatio da u glumi mogu biti što god hoću, odnosno bar na trenutak dotaknuti taj osjećaj što znači imati neko drugo zanimanje. I dalje imam snažnu emocionalnu povezanost s prirodom i životinjama i s fotografijom. Stoga se nekad vidim kao fotograf divljih životinja - govori Deni, kojeg pitamo tko mu je danas kao glumcu najoštriji kritičar.
- Moja majka dolazi na svaku predstavu, pa čak i na one koje je gledala nekoliko puta. Uvijek povede sa sobom nekog tko ih dotad nije gledao. S vremenom se više opustila i svakako je postala vrijedan kritičar, koji me vjerno prati. Moji prijatelji su mi također velika potpora i vjerni kritičari i zaista mi znači njihovo mišljenje, a uvijek me iznenadi kada na predstavu dođe netko koga znam iz školskih dana, bivši profesori ili učitelji. No najveći kritičar sam ipak ja sam sebi - priznaje glumac.
Nakon završene akademije 2018. godine prva je uloga koju je dobio bila uloga Studenta u predstavi Damira Karakaša "Snajper" u režiji Vinka Radovčića u HNK Zadar. Imao je 22 godine. Deni je pamti po intenzivnom procesu, jer bilo je ljeto i jako vruće, a Student kojeg je glumio otet je i većinu predstave vezan je izolir trakom za stolicu.
- Upoznao sam tada divne umjetnike, a neki od njih su mi danas bliski prijatelji. S Vinkom Radovčićem sam kliknuo u radu i ponovno smo se sreli na predstavi ‘Kabanica‘ N. V. Gogolja 2019.godine, jednoj od najdražih predstava koje sam do sada radio. Nakon toga sam dobio ulogu Benvoglia u grčkoj predstavi ‘Romeo i Giulietta‘, što je bila koprodukcija s INK Pula, u režiji Lefterisa Giovanidisa u nacionalnom kazalištu Kozani, gdje sam proveo četiri mjeseca radeći i igrajući predstavu po cijeloj Grčkoj. Sa 23 godine, bilo je to veliko iskustvo za mene i te dvije uloge pamtim kao početak mojeg rada kao samostalnog umjetnika u godini kada sam završio Akademiju - kaže Deni.
Prije pet godina je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer Gluma i mediji, završio studij u klasi profesora Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Što je najvažnije što je tu naučio?
- Da uvijek budemo svoji i da osjetimo i ostvarimo slobodu iz koje će niknuti i naša umjetnost. Da u sve ulazimo sa čistim srcem i vjerom, da budemo revolucionarni u odnosu na društvo i svijet u kojem živimo i da se svojim angažmanom trudimo da se stvari u predstavama slažu i budu relevantne. Da budemo forenzičari i istraživači pri istraživanju uloge i djela i da znatiželjno pronalazimo alate i vještine za oživljavanje svojih uloga. Da ih tražimo nježno i da opserviramo svijet u nama i oko nas i da vjerujemo da svi mi imamo nevjerojatne mogućnosti i skrivene tajne koje pripadaju samo nama i našem djetinjstvu - naglašava glumac koji je dosad igrao u INK Pula, HNK Zadar, Drami Plus, Teatru &TD, Teatru Ulysses, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, kazalištu Marina Držića u Dubrovniku... No, glumio je i u inozemstvu - u Stúdió K Színház u Budimpešti, kao i u grčkom nacionalnom kazalištu Dipethe Kozanis...
Kaže nam da uvijek ima tremu uoči izlaska na scenu. Kako se s tim nosi?
- Nakon boljeg upoznavanja s tremom sam shvatio da ju je zaista dobro imati prije izvedbe, zdravo je to. Trema znači da nam je stalo, da smo svjesni da smo radili puno i da želimo dati najbolje od sebe za ulogu koju igramo, samo je bitno da svu tu energiju treme iskoristimo za energiju kreativnog pogona i za snagu odlaska na još jedan kazališni put. Svoje nesigurnosti se trudim prigrliti i ne skrivati ih, jer svi ih imamo. Često nam se čini da su to osjećaji koje samo mi nosimo i onda se povlačimo i umanjujemo, no upravo ti osjećaji sadrže prostor rasta. Biti nesiguran i ranjiv je jedna od najljepših stvari, naposljetku iz toga se rađa samopouzdanje, sigurnost i snaga - smatra glumac koji otkriva kako bi u budućnosti volio igrati uloge poput one Peera Gynta, Macbetha, Nikole Tesle, Ariela iz "Oluje", Puka iz "Sna Ivanjske noći"... Trenutno u Zajcu radi na obnovi predstave po priči Ivane Brlić Mažuranić "Regoč" u režiji Olje Lozice. U toj predstavi igra konja i seosko dijete. Uskoro ga čekaju ponovne izvedbe Lorcine "Yerme" u režiji Rajne Racz gdje igra pastira Victora i Shakespearov "Na tri kralja" u režiji Franke Perković gdje igra Antonija. U Zajcu se također radi "Macbeth" u režiji Eduarda Milera u čijoj je podjeli.
Također, uskoro će biti i premijera nove predstave u Varaždinu, prema romanu Kristijana Novaka "Slučaj vlastite pogibelji" u režiji Ivana Plazibata gdje igra lika Peričića. U studenom i prosincu ga čekaju izvedbe dvaju autorskih projekata "6 posto Oceana" prema zbirci pjesama "Rika" Hane Kunić i "Legitimacije" Morane Dolenc (Teatar Clue&Loft).
- U zadnje vrijeme, inspiriran nedavnim dalekim putovanjem, sve više pišem. Jako volim fotografiju, stoga se često posvetim analognom fotografiranju. Sport je također prisutan u slobodno vrijeme. Plivam: ljeti u moru, zimi u bazenu. Volim biti u pokretu, u prirodi, šumi, otići na izlete. U slobodno vrijeme također i plešem. Čitam trenutno ‘Inside Guatemala‘ Toma Barryja, knjigu koju sam pronašao u knjižnici u gradu Antigua u Gvatemali, a preporučio bih i knjigu Oceana Vuonga ‘Na zemlji smo nakratko predivni‘, jednu od najljepših knjiga koja je dospjela u moje ruke, počinjem učiti jezike, gledam filmove - zadnji film koji sam gledao je "Banshees of Inisherin" i svakako bih ga preporučio, družim se i provodim vrijeme s obitelji. Većinom me najviše privlače kućna druženja uz društvene igre. Kakvu glazbu volim? Volim proučavati glazbu različitih kultura, tu pronalazim cijelo bogatstvo i različitosti zvukova i izričaja. Volim ambijentalnu glazbu, filmsku pogotovo i još brdo imena i žanrova koji mi trenutno ne padaju na pamet. Mogao bih nabrajati do sutra. Velik je dijapazon toga što me privlači. Sve ovisi o danu, raspoloženju, društvu i mjestu. Brzo pamtim riječi pjesama koje rado pozorno slušam, kao i glazbu oko njih. U zadnje vrijeme me jako privlači istočnjačka glazba u miksu s modernijim zvukom poput egipatsko-belgijskog izvođača Tamino kojeg bih stavio u folk i rock žanr… Glazbom smatram i pjev ptica, šum drveća, mora, vjetra, ili sve zajedno u jednom, to je najljepša simfonija. Za mir uvijek preporučam slušati Debussyjev ‘Clair de lune‘, to mi je jedna od najljepših skladbi - govori glumac koji je dio ljeta proveo u Gvatemali. Kako mu je tamo bilo?
- Gvatemala me svakako promijenila, to je bilo moje prvo putovanje preko oceana, u državu trećeg svijeta čija je kultura potpuno drugačija od naše. Proputovao sam velik dio Gvatemale, od glavnog grada Guatemala Cityja do Livingstonea na Karipskom moru, pa do nacionalnog parka Tikal, grada drevnih Maya, i grada Floresa iz kojeg sam išao za grad Antiguu gdje sam se popeo na aktivni vulkan Fuego, a onda i na vulkan Acatenango, koji ima 4000 metara nadmorske visine, te naposljetku posjetio većinu sela na vulkanskom jezeru Atitlan. Iz Guatemale sa sobom nosim nevjerojatna iskustva koja se još uvijek slažu u meni - kaže Deni.
