Četvrti je tjedan kako Sergej Potapov u zagrebačkom HNK priprema Gogoljeva “Revizora”. Dogodilo se da je ton majstor tog jutra, na samom početku probe, malo jače pustio bass, nekolicina glumaca nelagodno se prenula, potres je ono što im je prvo prošlo glavom. Scenu potom zapara smijeh. Olakšanja. Doleti par predvidljivih šala. Primjedbe ljudi kojima je postalo normalno da ih na pozornici, u životu općenito, možda strefi i taj hazard.
Redatelj Sergej Potapov sjedi u praznom gledalištu. Pažljivo sluša glumce. Pored njega je prevoditelj, Ivo Alebić za kojega zahvalno kaže da mu toliko vrijedi da mu je ne samo prevoditelj već gotovo pa pomoćni redatelj. Potapov nije od velikih ekspresija, niti puno riječi, dapače toliko je mučaljiv da neki do glumaca pričaju da često požele da rekne bar rečenicu, dvije više. Šutljivost Potatova lakše je razumijeti znadete li ponešto o kraju, narodu i mentalitetu u kojem je rođen i stasao. U sjevernih naroda škrta verbalna ekspresija nije samo crta nečije osobnosti, već dio kolektivnog mentaliteta.
Ledena zemlja
Potapova predstavljaju kao ruskog redatelja, zapravo je iz Jakutije, s istoka Sibira, iz naroda Saha (Rusi ih nazivaju Jakutima, a oni sami pak sebe zovu Sahima). Komunicira na ruskom, makar je ruski brusio već u odraslim godinama.
Odrastao je na selu, u području Ulus, u dijelu od kuda je i Džingis-kan. Kasnije su njegovi preselili u Jakutsk, glavni grad Jakutije. Studirao je potom u Moskvi, do koje je iz Jakutska gotovo sedam sati leta avionom.
“Genetski ja sam Sah, a i odrastao sam govoreći jakutski. Kad sam odolazio u Moskvu, na fakultet, jako sam loše govorio ruski. To što smo toliko daleko od Moskve, od svega, omogućilo nam je da sačuvamo jezik.”, govori.
U Jakutiji škole su na jakutskom, djeca uče ruski jezik i književnost, ali se ostalo podučava na jakutskom. Televizija, izdavaštvo, teatar – i to je na jakutskom.
Prosječnom će Moskovljaninu na spomen Jakutije prvo na pamet pasti dijamanti i jeleni. To je dominantni stereotip za tu golemu slabo nastanjenu ledenu zemlju u kojoj je ove zime, priča redatelj, mjesec i pol dana u kontinuitetu bilo ispod – 50 Celzijevi. Jakuta ili Saha nije ostalo puno.
Spominje kako se jednom požalio nekom dramaturgu iz Baškirije, s juga Urala, kazavši da je njih, Saha malo, svega nešto više od 400 000, na što mu je taj odvratio: “Nemoj nikada tako o svojem narodu, jer držati toliko veliki teritorij kakav vi imate može samo snažan narod.”
Potapov je režirao po cijeloj Ruskoj Federaciji, često nagrađivan, postavljao predstave po kazalištima u Uzbekistanu, Kazahstanu, Francuskoj i Estoniji, oko stotinu komada, šest Shakespearovih drama, Čehova, Bulgakova …
O suradnji s glumcima HNK pripovijeda: “Svaki teatar ima svoj stil, u tome su i prednosti i mane pojedinog kazališta. Za mene je svaka nova suradnja nova škola. A i, svaki narod ima nešto specifično, nekakav svoj mentalitet, uzuse, tako je i među glumcima, kad negdje dođem raditi pokušavam to percipirati, s tim komunicirati, nisam od onih redatelja koji dođu i provode samo svoje. Makar, glumci su globalno bratstvo, svugdje sliče jedni na druge. Atmosfera je na probama jako opuštena, makar ponekad osjećam da glumce uznemirava to što imamo malo vremena za postaviti komad.”
Gogolj kao česta tema
Premijera “Revizora” je 12. ožujka. U Zagrebu je jakutski redatelj prvi put gostovao prije dvije godine, s predstavom “Taras” Festivalskog kazališta Baltički dom, u sklopu Međunarodnog festivala sanktpeterburške kazališne sezone, zahvaljujući kojem je ovdašnja publika tad gledala neke od najboljih predstava poznatog ruskog teatra.
Gogolj je Potapovu česta tema. Ili je to tek dojam? “Postavljao sam i “Mrtve duše”, ali to sam radio u kombinaciji s Bulgakovljevim komadom, nije to baš bio Gogolj. Tako je bilo i s “Tarasom”, to je bio komad koji je Mihail Baškirov, suvremeni dramaturg, napisao po motivima Gogolja. Tako da se može reći da je “Revizor” kojega ovdje u Zagrebu radim moj prvi “pravi” Gogolj. Možda sam i zato pristao kad mi je Ivica Buljan, ovdašnji ravnatelj Drame HNK predložio da radimo “Revizora”, jer sada po prvi put imam priliku baviti se Gogoljem, a ne nekim njegovim iteracijama.”
Redatelja iz Rusije koji satiru o korupciji postavlja na scenu hrvatskog kazališta činilo mi se posve izlišnim, banalno predvidljivim pitati o aktualnosti komada. Ovako ili onako, korupcija nam se, ipak uvukla u razgovor: “Volim Gogoljevu sposobnost za apstraktnim razmišljanjem, njegove apsurdne situacije … Na trenutak pomislite da se radi o zastarjelom, gotovo pa arhaičnom komadu, a zapravo je to priča koja na sve strane postoji i danas, to davanje i uzimanje mita stalno gledamo.”
U “Revizoru” nije posve lako naći pozitivne likove. Kad su to prigovorili Gogolju odvratio je da je pozitivan lik – smijeh.
“Postoje različite vrste smijeha. Postoji pametan smijeh, a i onaj otrcan, klišeiziran ili vulgaran. Smijeh je kroz povijest bio zabranjivan, jer opasno je oružje.
Pa i danas je ponekad tabu, kad se netko jako glasno smije došapnuti će mu da pripazi, da se ne smije tako grleno. Smijeh je i crkva zabranjivala, jer u smijehu je sloboda. Svaka je religija protiv smijeha, boji se smijeha. Svaki narod ima svoj humor. Na probama u Zagrebu pitao sam glumce kakav je hrvatski humor, čemu se Hrvati smiju, jer neki ruski vicevi ispričani u Hrvatskoj neće biti smiješni. Postoji, jasno, i crni humor. Njega ima baš u svakom narodu. Ako nam pođe za rukom u HNK dobro napraviti ‘Revizora’ bit će u toj predstavi određena doza crnog humora. Crni humor ujedinjava sve narode, on je humor trga, foruma, puka, mase. Ima funkciju katarze. A, poslije tog smijeha idu - suze. U HNK ćemo gledati pomalo tužnog Gogolja.”
Uza sve muke, političke pritiske, tranzicijski krah pa sprint u liberalni kapitalizam, je li baš kazalište Rusima i ostalima u toj ruskoj federaciji mjesto katarze? “Kineski fiozof Lao Tse govorio je da se narod stvara u kazalištu, da se tamo kuje. Kazalište je glas naroda. Sve što se događa unutar nekog sustava, svi pritisci, sve greške, sve se to snažno odražava na pozornici teatra, kazalište to i te kako osjeća. Zato državne vlasti kazalište uglavnom ne vole.”
Koliko je Rusija danas drugačija od one iz “Revizora”, iz prve polovice 19. st.? Jesu li ljudske duše bitnije promijenjene?
“Jako su slične. Kod nas su vlast i novac usko povezani. Obični ljudi ne mogu ni zamisliti koliko vlast ima novca. Primjerice, srednje rangirani u policijskom aparatu u stanovima ponekad imaju milijune …
Jakutija je silno bogata prirodnim bogatstvima, ali narod tamo nikad nije živio naročito dobro, jer moskovski činovnici sve uzimaju u svoje ruke. To je imperija, sve ide u Rim. Evo jedne šale koja to ponešto opisuje: Apostoli sjede i piju, a Petar upita odakle novac s kojim su platili hranu, alkohol. Jedan od apostola na to odgovara da je Juda nekog prodao.”
Korupcije je u Rusiji posvuda, po svim vremenskim zonama i meridijanima. “Korupcija je dio mentaliteta, nije ona samo od vlasti ohrabrena, na neki način nametnuta, već je toliko sveprisutna u narodu da je dio mentaliteta. U nekim područjima Rusije ne smatraju da je to što daju mito, već drže da daju novac više iz poštovanja prema tom nekom čovjeku, to je kao dio tradicije. Naravno da se tu radi o mitu, ali oni to nekako preformuliraju, transformiraju u oblik poklona prema čovjeku, u oblik poštovanja. U davna smo vremena prinosili žrtve bogovima, a sad su činovnici i državni aparat nešto poput bogova.”
Sam Gogolj, vraćamo se na autora, s novcem nije umio. Pronevjerio je pare koje mu je poslala majka, potom se ukrcao na brod, otišao u Njemačku. Tek kad je posve ispraznio džepove vratio se u Sank Petersburg, tamo je radio za mršavu plaću na nekom državnom poslu, imao je intrinzični uvid u državne činovnike. Gogoljevi su prijatelji opisivali da je pisac znao odlaziti u restorane i pretvarati se da je kakav visoki činovnik, baš kao što se Hlestakov, lik u “Revizoru”, varalica i vjetropir, pretvara da je visoko pozicioniran činovnik iz Petrograda, pa jede i pije na tuđi račun.
“Vidi se da je Gogolj dobro poznavao taj milje. Kad je pisao ‘Revizora’ bio je jedva koju godinu stariji od 25, no mislim da je pišući o Hlestakovu, glavnom liku ‘Revizora’, pisao i o sebi. Gogolj je bio činovnik nižeg ranga, baš kao i Hlestakov. Osim Hlestakova, mislim da je Gogolja i u liku Luke Lukiča Hlopova, upravitelju škola, jer i Gogolj je bi profesor, i taj mu je svijet bio poznat. Kad Hlestakov u predstavi piše Trapičkinu, prijatelju u Peterburgu, za adresu navodi ime ulice u kojoj je Gogolj živio u Petrogradu. Kroz Hlestakova se Gogolj mjestimično ruga i samom sebi. U ‘Revizoru’ se Hlestakov hvali da prijateljuje s Puškinom.”
Umjetničke slobode
Puškin i Gogolj bili su, poznato je, prijatelji. Što je s pričom da je Puškin i inspirirao Gogolja da napiše “Revizora”?
“To je samo teorija. Postoj jedno pismo pjesniku Žukovskom u kojem Gogolj opisuje kako je Puškin dok mu je on prvi put čitao “Revizora” crkavao i padao sa stolice od smijeha.”
Koliko je u Putinovoj Rusiji umjetničke slobode? “Izgradio je snažnu vertikalu vlasti. Ali, ako bismo usporedili 1990-te i sadašnjost mislim da je Rusija napravila veliki korak prema naprijed.”, vrhom brade pokazuje na mobitel odložen na stol: “Upravo me zvala mama, kaže da su joj digli mirovinu, za 2000 rubalja. Bila je učiteljica jakutskog jezika i književnosti. Ne znam kolika joj je točno mirovina i možda vam se tih 2000 rubalja ne čini puno, ali ako su svim umirovljenicima digli za 2000 rubalja to onda jest puno novca. Mnogi umirovljenici kod nas i dalje rade. Kod nas u kazalištu polovina je umjetnika u mirovini, pa dobivaju i honorar.”
Koliko je u Putinovoj Rusiji slobode?, vraćam Potapova na prvotno pitanje. “Rusija je jako složeni sustav. Bilo koja vlast je odvratna, čak i da nam ode Putin doći će netko drugi koji nije nužno da će biti bolji.”, defetistički će. Sekundu šuti pa doda: “Da vam kažem: Nisam pristaša Navaljnog. Čini mi se da on nema pojma što je Rusija. Vjerojatno sam jedini redatelj koji režira gotovo po svim republikama Ruske Federacije i vidim koliko nam je zemlja komplicirana. Ono što se Rusiji može dogoditi jest da dođe do strašnog rata. Sustav je golem, jednom će morati pasti, ali nadam se da će se to dogoditi bez rata. Navaljni je suviše radikalan.”
Razgovaramo dalje, o teatru, Rusiji, posrednovanjem prevoditelja. “Tajna Rusije, tajna ruske duše su … neruske republike.”, kaže u jednom trenutku. Pitam za objašnjenje.
“Ja sam, naravno, također Rus.”, kaže pa, inače suzdržan u gestama, dlan položi na majicu, iznad srca. “Postoji neki ruski dio u meni, cijelo vrijeme živim s Rusima, kršćanstvo, ruska književnost, ruska kultura općenito. Ono što Federaciju ujedinjuje jest ruski jezik. Makar, ako ćemo daleko u prošlost, moji preci su bili pripadnici starog turkijskog naroda. Mi smo povijesno jako isprepleteni.
Upravo zato Europa nikada nije mogla shvatiti Rusiju, jer u Rusiji se susreću Europa i Azija, horda, zajednica svih plemena. Da nije došlo do raskola, da je Rusija katolička, vjerojatno bi bilo nešto drugačije. Europa se uvijek bojala te Rusije u kojoj je, tamo negdje u dubini, horda, Džingis-kan.”