OPERA 'MACBETH'

Scenski zanimljiva izvedba kojoj ipak nedostaje onaj pravi Verdijev belkanto

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 18.04.2018. u 13:45

Nakon “Otella”, trilogija Verdi-Shakespeare-Surian nastavljena je u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu “Ivan pl. Zajc” 14. travnja premijerom opere “Macbeth”, a završit će u svibnju s majstorovim posljednjim djelom “Falstaffom”.

Ovim zamašnim projektom kojim kao dramaturg-redatelj upravlja intendant kazališta Marin Blažević, nacionalni operni prvak Giorgio Surian zaokružuje i trolist velikih i zahtjevnih likova od kojih smo njegova izvrsnog Falstaffa već slušali u zagrebačkoj izvedbi, a nedavno i sjajnog Jaga u “Otellu” na gostovanju Riječana u Zagrebu.

No Macbeth iz ranog verdijanskog razdoblja je i kao lik i kao djelo posve suprotan finalu majstorova opusa, on pripada još vremenu pravog belkanta unatoč litrama prolivene krvi po Shakespeareovu naputku, a upravo belkanta najmanje sadrži ova izvedba koja doduše ima osobito zanimljivih scenskih i likovnih trenutaka, ali se i bitno udaljuje od Verdijeva melosa kojim je u vrijeme nastanka “Macbetha” tek zakoračio u punokrvni dramski izričaj.

Ukratko, u riječkom “Macbethu” s glazbene strane previše je glasnosti, previše ne osobito uvjerljivih vokalnih atribucija glasovne moći, no ne i one Verdijeve legato linije koja je ponekad ubojitija od svake druge dramske snage. Teško je razabrati razloge dirigenta Marca Boemija koji je ovakvom “Macbethu” dopustio da se razmaše preko realnih granica traženoga zvuka, no i orkestar je u limenoj sekciji grmio zaglušno, a zašto je izostala predsmrtna lirska arija naslovnoga lika ostalo je posve nejasno.

Paklena lady

Verdijev “Macbeth” je osim zbog Suriana postavljen i zato što riječki ansambl ima pjevačicu koja može otpjevati paklenu Lady. No Kristina Kolar može pjevati gotovo sve što je napisano za sopran velikog, moćnog i lijepog glasa. Ipak, Lady Macbeth je nešto posve drugo. Krvožednoj kraljici potrebna je i osobita pokretljivost ukrašenih linija na granici s dramskom koloraturom koja uvijek zrači zloćom, a toga kod ove Lady nije bilo, ili bar ne onoliko koliko je trebalo da bi bilo razabirljivo, uključujući i zadnje tonove u sceni ludila.

Unatoč očitom uloženom velikom trudu i naporu, mračni bračni par ostao je nekako na površini likova zaokupljen prvenstveno svojim snažnim glasovima a upravo im Verdijeva glazba omogućuje da ih koriste i kao karaktere.

Suradnja s brerom

Svi ostali sudionici pjevali su korektno, Banco je imao plemenit bas Slavka Sekulića, dvorska dama Lady Vanje Zelčić i potrebne visine i finoću zapjeva, a Macduff Marka Fortunata premalo tenorskog zanosa pa je i popularna tužaljka morala ostati bez odjeka u publici. Odlično zvučeći zbor pripremila je Nicoletta Olivieri, scenski pokret ne uvijek najsretnije riješen u scenama vještica osmislila je Selma Banich, a pravi junak predstave bio je oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, nakon “Otella” čini se alter ego redatelja Marina Blaževića.

Ponovio se blagotvorni scenski rukopis jednostavnosti i čistoće, organizacija ansambl scena bez suvišnosti koje odvraćaju pozornost od glazbe, ali su u funkciji nenametljivih sudionika zbivanja. Sasvim posebno postavio je odnos Macbetha i Lady pokrećući ih često poput marioneta bez vlastite volje, kao lutke koje ovise o sudbinskoj žici koja ih određuje.

Možda su projekcije bile suvišne ali se zato pokazala dragocjena suradnja sa studentima scenografije Accademia di Belle Arti di Brera iz Milana koji su s tek nekoliko detalja dinamizirali scenu atraktivnim i prijetećim prijestoljem u suglasju s neutralnim kostimima Sandre Dekanić. Svjetla i bljeskovi reflektora i boje scenske pozadine uz obligatnu maglu bez koje se danas u operi više ne može, stvorili su redatelju okvir u kojem se mimo konvencija odvijala priča s tek jednim zastojem u promjeni scene, a i bez nje se moglo za volju neometanog kontinuiteta radnje.

Posveta ženama

Marin Blažević donosi kod nas nedvojbeno jednu posve novu, suvremenu poetiku operne režije. I ništa ne postavlja naglavce, ali zato eksplicira ideje s kojima se neće baš svi složiti. Jer njegova teza, ujedno i posveta ovoj trilogiji, posveta je ženama iz triju Verdijevih opera. Kako sam kaže, njihovoj odlučnosti i - aktivizmu. Nije lako shvatiti kakav to aktivizam spaja udavljenu Desdemonu, ubojicu Lady i veselo društvo windsorsko. Prije bi se moglo razglabati o posveti trojici muškaraca slabića.

Otello je podlegao spletki i neosnovanoj ljubomori, Macbeth se dao nagovoriti na zločin od ambiciozne žene, a sirotog su vječno pijanog Falstaffa žene naučile pameti. Možemo ih danas spajati ovako ili onako, no njihovim je autorima ipak na pameti bila prvenstveno čovjekova ćud, od političke ambicije i leševa do dobroćudnih pijanaca. A tu nikakav aktivizam ne pomaže. Pomažu stihovi, glazba i dobre predstave.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo