SLUŽBENI IZLAZ

'SHVATILA SAM DA NEMA NADE U PROMJENU' Snježana Banović 'sprema mač u tok' nakon desetljeća tekstova o urušenom sustavu kazališne politike

Zagreb, 260118.
Streljacka ulica.
Snjezana Banovic, profesorica i kazalisna redateljica.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Snježana Banović

Redateljica je upravo objavila knjigu eseja, ogleda i kolumni o kazalištu, kulturi i politici “Službeni izlaz“

Kažete kako je ova knjiga vaš oproštaj od objavljivanja tekstova o hrvatskoj kazališnoj politici? Zašto?

- Nakon desetljeća objavljivanja tekstova o urušenom sustavu hrvatske kulturne, napose kazališne politike, shvatila sam da nema nade u promjenu koju zazivam od prvoga teksta objavljenog u Globusu. Ima drugih tema za pisanje, znam kad je vrijeme za spremanje mača u tok.

Mogu li javna kazališta biti nešto više od staromodnih i skupih mrtvih kuća, kako ih nazivate?

- Usto po pitanju repertoara i nedopustivo komercijaliziranih. Teško je danas održati javni model kazališta, ali se može, vidimo to po brojnim europskim primjerima. U nas, uz stalna rušenja profesionalnih kriterija nema volje za reformom, usto nedostaju i mnoga znanja - ponajviše u upravama gdje uglavnom sjede nevješti poslušnici primitivnih šerifa - gradonačelnika koji po kazalištima divljaju kao da su im prćije i gumna, urušavajući ih dodatno svojim nezakonitim “delanjem”. Imamo umjetnika, ali nemamo educiranih menadžera, tj. takvi ne prolaze na redom namještenim natječajima.

Ne štedite Dubrovačke ljetne igre... Je li se situacija imalo promijenila otkako ste napisali esej?

- Dok se ne shvati da su festivali najizazovnija i najteža produkcijska forma i da se samo kadrovskim promjenama na čelu naše najveće manifestacije ne može ništa promijeniti na bolje, vrijedit će isto, nažalost. Taj festival ima identičnu misiju koju je imao pedesetih godina, uz identični model organizacije. Od tada do danas sve se na svijetu stubokom promijenilo, u političkom, društvenom, ekonomskom i tehnološkom pogledu, baš sve - osim Sjeverne Koreje i Dubrovačkih ljetnih igara koje tvrdoglavo opstaju u modelu koji odavno više nigdje ne postoji. To je za mene jedna od najtužnijih priča naše nacionalne kulture - urušila se dodatno na štetu publike i umjetnika, a na korist dovitljivih oportunista.

U esejima ste obradili mnogo zanimljivosti iz povijesti naših kazališta... Koji je vaš zaključak: što bismo mogli naučiti iz te povijesti?

- U nas se ne uči iz povijesti, s njom se opasno igra. Iz brojnih prikaza o kulturnoj politici prošloga stoljeća mogli bismo izvući štošta: od toga da bahati politički moćnici i ambiciozni činovnici obožavaju gurati svoje nestručne nosove u kazalište, iako je zaborav njihova jedina sudbina, pa do toga da je svaka pobuna jakih umjetničkih osobnosti i njihove tanke sljedbe u tom okamenjenom sustavu ubrzo osuđena na - propast. Dvije su vrijedne iznimke u tom pravilu: odlazak grupe hrabrih umjetnika iz HNK u partizane u proljeće 1942. i odlazak skupine mladih umjetnika s Gavellom na čelu iz istog tog HNK u novo kazalište u Frankopanskoj 1953. - obje su žestoko prodrmale hrvatsko kazalište, no čak ni one nisu zahvatile sustav.

Kako vi vidite budućnost naših javnih kazališta?

- Ne trgnu li se i ne počnu li govoriti o vremenu u kojem žive bez repertoarnih skretanja u estradu, potonut će u živo blato komercijale, autizma i spektakularnosti za što novca, publike i moćnika u ložama nikada ne nedostaje.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo