Dok se o fascinantnom opusu maga kazališne scene Tomaža Pandura (1963. – 2016.), za kojeg Dušan Kovačević kaže da je napravio revoluciju na sceni i gledalištu gdje god se pojavio, gotovo sve zna, strast i talent prema slikarstvu javno je iskazao tek prije nekoliko godina. “To je razotkrivanje nečeg što sam držao samo za sebe, što je jako intimno, rekao bih i sramežljivo”, objasnio mi je Tomaž Pandur dok smo obilazili njegovu izložbu slika koje je prvi put 2013. odlučio pokazati u javnosti.
Primordijalne slike
Mladići koji plutaju u nekom nedefiniranom mediju, riječi i citati s fragmentima Caravaggiovih slika na crnoj podlozi slikarskog platna dominirali su Pandurovim radovima. Izložbu u Laubi, koju su činila velika platna, njih tridesetak, naslovio je jednostavno “Dječaci”. Otkrio je Pandur tim svojim radovima jedan posve svoj slikarski svijet. Prizori s tih slika ne pripadaju realnome svijetu, prije bi se za njih moglo reći kako dolaze iz snova, halucinacija. Slike s prikazima mladića koji se na momente doimaju kao da tonu u vodi preuzeo je iz instalacije Dorijana Kolundžije iz predstave “Medeja”, koju je režirao 2012., stvorivši međutim slikarskim intervencijama novi medij. S nekoliko crnih radova ispisao je poruke “Good nite”. Njima je završavalo putovanje Pandurovim slikarskim univerzumom.
Bio je izuzetno uzbuđen pred otvorenje i nije to krio. “U tim je slikama dio mog unutarnjeg svijeta. Ove su slike u skladu s kazalištem i razmišljanjem o kazalištu 21. stoljeća gdje sam više puta rekao da me zanima samo istina i ništa drugo. Govoriti istinu o sebi da bi mogli govoriti o svima nama, a otvaranjem vlastitog intimnog svijeta slika moj je mali doprinos tome.”
Teško mu je bilo analizirati vlastito slikarstvo. “Mislim da je bolje da slike govore same za sebe, kao uostalom i predstave. To su moje primordijalne slike povezane sa mnom i mojim bićem i ne mogu distancirano gledati na njih, jer su to moji doživljaji”.
Iako svoje slike dotad nije želio javno pokazivati, slikarstvo je nešto o što ga je oduvijek privlačilo. “Sve kod mene ide paralelno, slikanjem se bavim još od malih nogu”, otkrio mi je.
Proba na izložbi
“Kazalište je samo pretvorba misli u vrijeme i prostor. Pokretne ili statične slike, zamrznuto ili dinamično vrijeme, za mene je to jedno te isto, zavisi samo u kojem mediju želiš govoriti o svijetu danas”.
Na izložbi se događala i proba za njegov kazališni projekt “Michelangelo” na temelju drame Miroslava Krleže koji će te iste godine premijerno izvesti u zagrebačkom HNK. Kustos izložbe Zvonko Maković u Pandurovim slikama vidio je reference na njegovo kazalište: “U Pandurovim slikama kao i u predstavama, nema predvidivog kontinuiteta priče, pratimo montažu i demontažu fragmenata, gdje se prepušta gledatelju da cjelinu oblikuje sam”.