Teško je pisati u ove dane poslije smrti Tomislava Židaka. Mi se novinari volimo tako što se čitamo. I tako što satima tjeramo razgovore o apsolutno svemu, a zapravo o pisanju. Svatko tko je ovih dana ispisao nekrolog našem uzoru, pisao je zapravo o sebi kao o njegovu liku.
Što drugo, kad mnogi potpisnici koje susrećete na ovim stranicama i ne bijahu do stalni likovi u Grofovu teatru. I sada se, kad ih više neće dočekati u Van Goghu, teško snalaze među riječima. Tomo Židak htio je svojedobno biti kazališni redatelj. Glumio je pak još kao fakin. Neizlječivu sklonost teatru prenio je u nogomet. Njegov dar da iz pozicije sportskog novinara od prolaznih ljudi stvara trajne likove, da svijet promatra kao theatrum mundi, prilično sumoran, ali ipak živ, interesantan, da se opija igrom ne...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....