Bio bi zločin kazati da profesor Zlatko Sviben ne zna režirati, no jedino bih po kazni ponovno gledao njegov “Zločin i kaznu” u Gavelli. Pogotovo što sam među mnogima što su već čitali taj roman F. M. Dostojevskog, u prijevodu klasika Ise Velikanovića. Ovdje se taj prijedvod mućka s novijim, iz pera Zlatka Crnkovića, dosta nasilno i nepotrebno, no svaki đak, lektiraš, kojem se nikoji prijevod ne mili, trkom u Gavellu, tamo je roman natenane, i po redu, prepričan.
Neopisivo lak Porfirij
Izdržiš svega dva i pol sata plus pauza jedna i točno saznaš sadržaj i tko ga nosi. O Raskoljnikovu se poslije na satu možeš raspričati do Sudnjega dana. No, lako se i odaš. Naime, ovaj Raskoljnikov baš ne nalikuje onome iz romana. Ovaj je priznao zločin, ubojstvo dvije babe, lihvarke i njezine sestre, jedino zato što ga je ingenioznom svojom metodom uzastopnih ispitivanja slomio inspektor, a ne zato što se pokajao. Studenta Raskoljnikova, negrizodušnog dakle, jako dekoncentrirano igra Franjo Dijak, a njegova istražitelja, policijskog pristava Porfirija Petroviča, neopisivo lako Ozren Grabarić.
Sašiveni prijelazi
Po konstrukciji predstave što dakle slijedi roman, Porfirij Petrovič nije neki često nazočan lik, ali, kako se bliži kraj, i on raste. Grabarić je tu priliku, da zadnji pristupi radnji, ali kao njezin presudan katalizator, i predobro iskoristio. Franjo Dijak (dijak - đak) upravo je đački, dakle, nesigurno odigrao Raskoljnikova. Ukratko: ne zna što igra. Ili: misli da zna. On puno viče, ali nema unutarnji život. Pojedine rečenice izgovara potpuno prazno, kao da ih čita po zraku, a sve zato što njegov lik nema ni motive ni duševni život. Kao da je na lošem tripu. Nabrijava neprestano premda ga ništa ne muči. Ne kaje se, ali je rastrojen. Onda se pojavi Grabarić i jednim ga finim tonom pojede za doručak. Baš kao da kroti đanera. Kao da ovaj prizna zločin jer se naprosto doderal.
Duhovita glazba
Najviše me zasmetalo to što je posrijedi ansambl predstava, a da ama baš ni jedna uloga nije jasna i svi kao da statiraju u jednoj redateljskoj ideji koja je ostala nejasna i njima i nama. Redatelj nas je u kazališnoj knjižici pristojno uputio u to kako je zamislio predstavu. Ona bi trebala biti - pijana. Nije dakle realističan, čisto psihološki prikaz, ali nije niti nadrealan, na što upravo upućuje nadrealna montaža uklopljena u nju, po Koltesu zamišljena, no koja se na sceni realizira kao iznenadan, koreografiran ispad glumaca u dubini scene, pri čemu oni posve nerazumljivo viču i dosta skaču.
No, dakle, prijelazi između situacija zapravo su točno sašiveni, i ritam se određen postiže, doduše krajnje monoton, ali energije nema, a niti kakav osjećaj raste, tu ne pomaže ni često duhovita glazba Darka Hajseka. Glumci su loši, neki i očajni, pa uz Grabarića još se može zapamtiti Inge Appelt, ali samo kao Alena Ivanovna, lihvarica, jer igra ona, kao i svi ostali (osim Grabarića!), više uloga. To mijenjanje uloga samo zbunjuje i zamara. Doduše, u suprotnome ne bi dragi Bog skupio dovoljno glumaca za ovo javno čitanje lektire u Gavelli.
Treba zabilježiti da je prvi put u Gavelli zaigrala mlada glumica Amanda Prenkaj, a ostale glumce bolje da i ne spominjem. Jer što da napišem. Primjerice: Siniša Ružić znatno se udebljao, to mu ne stoji kao glumcu. Anja Šovagović Despot i dalje bolje pjeva nego što glumi. Darko Milas uvijek je razgovijetan i uvijek se snađe. Živko Anočić napreduje, ali i dalje se ne može okaniti šeretskog tona. Zoran Gogić ne može igrati pijanca. Uvijek se kreće i zbori prokleto trijezno.
Profinjene tkanine
Scenografkinje Ana Martina Bakić i Ivana Knez lijepo su iskoristile tijesan prostor Gavele, no njihova je “otvorena knjiga”, naime kulise bijele ispisane rukopisom piščevim, dosta statična pa samo guši ovu ionako presporu predstavu, osobito uz toliku količinu prazne vike.
Kostimi Marite Ćopo profinjeni su i prilično nose i ponekog glumca, a katkad i radnju samu. Dosta je posla napravio i oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik: stvarao je prostore za igru učinkovito no ne baš i maštovito.