Napredak katkad vodi u nazadak. Otkako se u nas manje krade, ostaje više novca za javne potrebe pa se tako, među ostalim, mnoge lokalne zajednice odlučuju za potrebno obnavljanje javnih zgrada. Među njima su mnogobrojni domovi kulture pa i razni vatrogasni i slični domovi i dvorane.
Pritom je zavladala svojevrsna manija da se stari, isluženi, obično drveni stolci zamjenjuju onim širokim, udobnim, debelo tapeciranim foteljama kakve su ispočetka montirali samo vlasnici novih, skupih privatnih kina, multipleksa u tzv. Metropoli. Događa se sljedeće: dvorane koje su nekad mogle primiti trista ili više gledatelja, sad ih mogu primiti dvostruko manje. Neću sad o svim gradovima i mjestima provinciji, ali takav je slučaj primjerice u Donjem Miholjcu.
Što to znači za teatar? E pa znači to da u takvim preuređenim dvoranama neće gostovati niti jedno privatno kazalište putujuće jer jednostavno nema više za njih računice.
Naime, otprilike 250 prodanih ulaznica jest minimum da se zatvori financijska konstrukcija, budući da su ulaznice u nas tradicionalno jeftine i važno je da takve i ostanu. Slično je s gostovanjima javnih teatara.
Malo koji ravnatelj će se odlučiti da pošalje predstavu negdje gdje će sigurno zabilježiti gubitak.
Lani je u nas prodamo za kazališne predstave zaokruženo, milijun i osamsto tisuća ulaznica te je jasno da je teatar, kako pišem već godinama, postao glavna zabava ili potreba za široku publiku. Kakva bolja predstava privući će i u gotovo najmanjem mjestu s dvoranom više publike nego što ima mjesta.
Sad će ta publika ostati uskraćena za većinu putujućih predstava jer gotovo nitko neće doći igrati za najviše 150 ljudi – izgubit će novac, a ne steći zaradu od koje živi.
Ponegdje se događa i to da se ulaže u obnovu cijele dvorane osim u obnovu njezinih scenskih mogućnosti. Nema cuga, nema konstrukcije za reflektore, nema ničega osim golih dasaka, na kojima može plesati jedino folklor. Tekst pišem za one koji još nisu krenuli u obnovu, dakako.