Predstava po tekstu Marijana Matkovića

‘Slučaj maturanta Wagnera‘: Predstavu o samoubojstvu banske vlasti su 1934. zabranile

Antonija Stanišić Šperanda igra Luciju Wagner

 Gradsko Kazalište Požega/

Jasmin Novljaković senzacionalno je dobro režirao dramu Marijana Matkovića (1915. – 1985.) "Slučaj maturanta Wagnera" u Gradskom kazalištu Požega.

Jasmin Novljaković senzacionalno je dobro režirao dramu Marijana Matkovića (1915. – 1985.) "Slučaj maturanta Wagnera" u Gradskom kazalištu Požega. Bolju komornu predstavu ove godine nisam gledao, nema slaboga mjesta: uvjerljiva, točna gluma, vješta dramaturgija redateljeva, promišljeni kostimi Jasminke Petek Krapljan, kredibilna scenografija, isto redateljev rad, odgovarajuća, dramom proviđena glazbena tema Igora Valerija, sugestivno svjetlo Gorana Krmpotića.

Antonija Stanišić Šperanda, inače Požežanka i članica ansambla zagrebačke Gavelle, igra koliko zabrinutu toliko i hladnu majku, Luciju Wagner, upravo dirljivo stvarno, u izvanrednoj suigri s Ivanom Ćaćićem, prvakom drame osječkog HNK, koji staloženo i postojano gradi lik strogoga oca Filipa Wagnera. Oboje ih krasi opet kažem izvrstan scenski govor, a koji nije svrha sam za sebe. Mladi Matko Trnačić, povisok, asteničan, blijed, upravo je idealan za tinejdžerskog protagonista i u njegovu Emilu, nesuđenom maturantu koji se ne usuđuje priznati roditeljima da je zglajzao u školi, prepoznat će se dakle i mnogi današnji mladić. Njegov je scenski govor još u razvoju, no na dobrom je putu, a važnije je što je dao unutarnji život lika neposredno i gotovo bih rekao prirodno.

Trnačić je još student, a student je i Grgur Grgić koji igra Emilova starijeg druga Rikarda Dorića, isto lijepo napravljena uloga, a posebno me oduševio Karlo Bernik kao Emilov kolega Franjo Puceljski. Omalen stasom, kipti energijom, brzo misli, već je sad zanimljiv komičar. Inače je lik toga pokvarenog Puceljskog Matković poslije često koristio u svojim dramama. Selena Andrić pak igra Lenku, sluškinju, koja je posve sporedan lik, ali ovdje i više nego li važan. Svojom igrom otkriva pozicije svih drugih autora i svojevrsna je u dvije-tri replike konstituirana komentatorica radnje.

Posrijedi je Matkovićev prvijenac iz 1934., a praizveden je u sljedeće godine u zagrebačkom HNK u režiji Alfonsa Verlija, kad je Matković bio dvadesetogodišnjak.

Žalosnu radnju o samoubojstvu tinejdžera napisao je dakle tinejdžer, a tadašnje banske vlasti predstavu su ubrzo zabranile, valjda da ne buni mladež. Koliko znam, poslije u nas drama nije vidjela profesionalne scene. Tekst je dvaput oživio na pozornici karlovačkog Zorin doma u produkciji Dramskog studija, godine 1970. i godine 1990., znači s amaterima, a pretpostavljam da je možda bilo i drugih amaterskih ili studentskih predstava. Zanimljivo je da je kostime za predstavu Dramskog studija 1970., u režiji pokojnog Berislava Frkića, izradila Ljubica Wagner (r. 1934.), naša glasovita kostimografkinja, upravo iz ugledne građanske familije kakva se u drami predstavlja. Snimio je Branko Ivanda 1976. istoimeni televizijski film, sa Stevom Žigonom kao tiranskim ocem i Duškom Valentićem kao njegovim senzibilnim sinom Emilom. To je manje-više sve.

Matković, po rođenju Karlovčanin (premda je ondje zaista tek rođen), napisao je poslije još mnogo drama, "Wagner" bijaše tek prva od deset iz ciklusa "Igre oko smrti" koji je pisao dvadeset godina. Matković je postao faktotum hrvatske kulture poslije Drugoga svjetskog rata, intendant zagrebačkog HNK, utemeljitelj Akademijina časopisa "Forum", a moguće je da sam nije htio da se njegov prvijenac igra. Možda mu se činio odviše "škakljivim" i u očima nove vlasti, kojoj je i sam pripadao, premda sumnjam u to. Nema u tom djelu politike, nego se dramski sukob temelji na čisto životnom pitanju.

Zagrebački maturanti prije gotovo stotinjak godina ispratili su praizvedbu ovacijama, prepoznavši vlastiti položaj u naslovnom liku, a predstava će se eto svidjeti i današnjim gimnazijalcima.

Matkovića često opisuju kao Krležina epigona, što on i jest, ali tek izvana, diskursom, ali ne i dublje, u gradnji likova i fabulama. Novljaković je preopširan tekst drame dobrano skratio, gotovo za polovicu, izostavivši iz njega gotovo sto posto retorike i gotovo nula posto radnje, tako da je zapravo nije okljaštrio nego li joj udahnuo potrebnu živost. Devedeset minuta igre protekne u jednom zamahu a likovi imaju dovoljno prostora da se i formiraju i rasformiraju, da tako kažem.

Pisao sam više puta tečajem proteklih desetljeća uz Krležine drame da danas imaju bolju prođu nego li u socijalizmu zato što se ponovno, kako-tako, vraća u nas građansko društvo i građanski problemi, a samim tim i građanski moral. Tako i s ovom dramom. Moglo bi se kazati da nudi kritiku građanskog društva, ali ne i njegovo ništenje.

Predstava je uspjela i eto zato što ne improvizira s kostimima i scenom, koja je rekao bih engleski uvjerljiva. Sve zajedno djeluje kao inscenacija kakvog boljeg skandinavskog komada s početka prošloga stoljeća.

Ukratko, režija bogatog mizanscena, odmjerenog tempa i usklađenih postupaka aktera. Najbitnije: ozbiljno je producirana i bila bi na ponos mnogo većim teatrima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2022 12:46