PRAIZVEDBA

'SMRT U VENECIJI' Baletno uprizorenje znamenite novele ispraćeno opravdanim gromoglasnim ovacijama u zagrebačkom HNK

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 07.06.2018. u 22:41

Zagreb, 050618.
HNK, Trg Republike Hrvatske.
Baletni ansambl zagrebackoga Hrvatskoga narodnog kazalista u koprodukciji s Baletom mariborskoga SNG-a izveli su dramski balet Smrt u Veneciji nastao po motivima pripovijetke Thomasa Manna na glazbu Gustava Mahlera. Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / HANZA MEDIA

Praizvedba baleta “Smrt u Veneciji” 5. lipnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu ispraćena je apsolutno opravdanim gromoglasnim ovacijama.

Književnik Thomas Mann, skladatelj Gustav Mahler i koreografkinja i redateljica Valentina Turcu dobitna su kombinacija još jednog uprizorenja znamenite novele koja je osvojila i kultni Viscontijev film 1971. također s Mahlerovom glazbom, 1973. operu je na isti motiv skladao Benjamin Britten, a balet je do ove zagrebačke praizvedbe čak dva puta plesao Mannovu priču, najprije u hamburškoj koreografiji Johna Neumeiera 2003. s glazbom J.S. Bacha i R. Wagnera te nedavno u travnju ove godine u Baselu u koreografiji Richarda Wherlocka na glazbu D. Šostakoviča.

Emotivno razvedenu Mannovu tematiku novele koja putem sižea o ostarjelom književniku i njegovim životnim, profesionalnim pa i moralnim dvojbama, potraga za spoznajom sebe samoga dovodi u Veneciju u doba kolere gdje i umire, rastvara brojna umjetnička motrišta koja duboko zadiru u sociološka i filozofska pitanja čovjeka. Mann ju je napisao 1911., u istoj godini u kojoj je Mahler umro, označivši je “tragedijom obeščašćenja”. I premda je književnik poživio mnogo dulje od skladatelja, u jednom su se bezvremenom trenutku susreli pristajući kao par salivenih rukavica upravo u noveli “Smrt u Veneciji”.

Gondola na sceni

U tom neostvarenom no tako mogućem susretu dva genija Valentina Turcu potražila je i pronašla motivaciju za svoje viđenje ljubavi i smrti obloženo izborom iz sedam od deset majstorovih simfonija, uz dvije kraće moderne glazbene intervencije. Ispričala je priču majstorski sagrađenom dramaturgijom sabijenom u nešto više od jednog sata trajanja, priču koja vrvi simbolima i delikatnim pristupom jednom od motiva, naglo probuđenom homoerotskom odnosu književnika prema lijepom mladiću kojeg slučajno susreće ali ga ne upoznaje, ujedno i priču o mogućim okolnostima koje ljudske sudbine sukobljavaju s fatumom kojeg nije moguće izbjeći.

U takvu kolopletu pripovijedanja i brojnih maštovitih redateljskih ideja, koreografski udio Valentine Turcu otkriva bogatstvo plesnih ideja neoklasike koje do krajnosti koriste sjajne mogućnosti protagonista, ali i trajno aktivnu prisutnost ansambla koji ne dekorira atmosferu nego je čini uzbudljivo raznolikom. Pri tome veliku važnost ne samo vizualnoj atraktivnosti nego i drami daju kostimi Alana Hranitelja, svaki drugačiji u evokaciji epohe ali i s naznakama suvremenosti, a osobito minimalistička scenografija pomičnih ploha Marka Japelja koja rastvara brojne vizure, a u kojoj jedna gondola zlokobno kruži scenom kao važan sudionik susreta, duela i konačnog razrješenja odnosa književnika i njegovog anđela smrti.

Savršeni partneri

U ovom je projektu svaki detalj promišljen i jasan, drama prezentna, plesnost vrhunska, a odabir glazbe prianjajući uz svaki segment priče, legitimacija i svjedočanstvo talenta i naobrazbe Valentine Turcu, umjetnice prepoznate međunarodne karijere čija su se iskustva pokazala dragocjenima i za naš ansambl.

Za protagonistički trolist ovog u biti muškog baleta za premijernu postavu odabrala je idealne plesače/likove. Emocionalno labilnog književnika potresno je igrao tankoćutni Takuya Sumitomo, ranjiv u svakom koraku, mimici ili gesti, a virtuozan u duelima s danas već karizmatičnim Guilhermeom Gameirom Alvesom kao Anđelom smrti koji je ponovno oduševio ne samo bravuroznom tehnikom nego i osebujnim glumstvenim izrazom. Jedan drugome bili su nakon “Glembajevih” ponovno savršeni partneri. Trolist je sjajno zaokružio Andrea Schifano u pomalo nezahvalnoj ulozi plahog dječaka koji ne sudjeluje u drami ali joj je uzrok, plesno i izražajno dojmljiv, dobivši planetarno popularni Adagietto iz Pete simfonije.

Svi ostali sudionici vrlo angažirani u maštovitim kombinacijama mahom parova upotpunili su izvedbu odličnim, slikovitim nastupima, istaknuo se Drew Jackson kao upravitelj hotela, a reljefnim minijaturama književnikove supruge i dječakove majke dale su svoj prinos i prvakinje Edina Pličanić i Milka Hribar Bartolović, kao i atraktivno prisutna pokretom i izgledom u ulozi udovice Belle Natalija Kosovac.

Izdvajamo