StoryEditor
SUBOTNJA MATINEJA

Snježana Banović i san o nekom boljem Hrvatskom narodnom kazalištu

Snježana Banović
 Cropix
Objavljeno: 20. lipanj 2020. 19:58

Godina je 1950, i dalje je vrijeme racionirane opskrbe stanovništva osnovnim prehrambenim i higijenskim potrepštinama. Moj djed, visoki činovnik na Željeznici, u prethodnoj je, 1949. godini, imao 4375 dinara plaću, koja mu je, piše u dnevniku na marginama stolnog kalendara, sa 1. studenim 1949. povećana na 4450.

Netko odnekud donosi nekoliko kocki šećera, nije upamćeno ni zabilježeno koji je mjesec, ali godina je sigurno 1950. i njegova osmogodišnja kći, moja majka, u prilici je da prvi put u životu okusi bijeli šećer. Nagovore je da kocku stavi u usta - kao hostiju, Bože mi prosti! - ona to i učini, ali onda je, iznenađena novim okusom, ispljune. Premda je vrijeme proklamiranog i dosljedno provođenog egalitarizma, za porodicu Rejc moglo bi se reći da pripada višoj srednjoj klasi. Ali od kraja rata do 1950. nije bilo šećera. (Vjerojatno ga nije više bilo od 1942. ili 1943, ali to više nemam kod koga provjeriti…)


Prije ovog događaja, u veljači 1949, kako čitamo u knjizi Snježane Banović “Kazalište za narod: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. - 1955. od socrealizma do samoupravljanja”, slavi se stota izvedba “Gospode Glembajevih”, u režiji Đoke Petrovića, i Bela Krleža, ta vječna barunica Castelli, koja će ulogu te mlade i nesretne zagrebačke dame igrati i kad joj bude šezdeset, mužu u Beograd učestalo piše o svojim brigama oko proslave jubilarne izvedbe, kojoj on, na žalost, neće nazočiti zbog silnih obaveza u stvaranju preduvjeta za živu kulturu i književnost jedne višenacionalne, siromašne, ali vrlo ambiciozne države.

Piše Bela što je iz vlastitog fonda darovala članovima ansambla i ekipe: “1 fini liqueur - Orange, Vanille, Cherry Brandy, Cacao, 1 butelja Rizlinga, presovane smokve u kutiji 1/2 kg, 1/2 kg desertnih čokol. bombona, 100 kom. cigareta… Sve to garnirano u celofanu u raznim bojama i vrpcama. I to svima i alternacijama i šaptaču i inspicijentu… von 12.000 dinara.” Bela je, dakle, samo na darove potrošila skoro tri visoke činovničke plaće, na Željeznici, gdje su u ta doba plaće (razmjerno gledano) bile kao danas u zrakoplovnom prometu.


U stanu Krleža, još uvijek u Ulici braće Kavurić, Bela je organizirala banket. Mužu uredno javlja o posluzi: “hladan buffet: Bujon u šalicama, Kelte Phatten, majoneza, ruska jaja, pastete, ribe, čokoladni hrbtovi, hamburgeri, džardineto cane kava, rakija, vino, soda, cognac - šampanjac u 3h. Ali to samo kao simbol blagostanja: 1 boca na 10 ljudi.”


Javorka će, međutim, popričekati još godinu prije nego što zasluži kocku šećera i ne ispljune je. I naravno, ova dva događaja, jedan privatni, drugi javni i povijesni, ne stavljam u istu ravan iz zavisti, niti iz pravedničkog gnjeva, nego zato što su Franjo i Olga, istina u Sarajevu, a ne u Zagrebu, bili tipična kazališna publika. I to premijerna. Statusna razlika između onih u publici i onih na sceni bila je, dakle, ogromna, kakva nikada više neće biti. A to pokazuje sav paradoks komunističkog egalitarizma, njegovu tvorničku grešku, zametak propasti do koje će doći onda kada najveći dio društva dođe do svega onog čega je u veljači 1949. već bilo na banketu povodom stote izvedbe “Gospode Glembajevih”.


I nije li to nevjerojatno, i začudno, nije li to već velika povijesna, tojest malopovijesna tema, koji su nevjerojatan egzistencijalni luk zahvatili Krleže u samo nekoliko godina, od života u ustaškom Zagrebu 1942. do bujona u šalicama, hladne plate, srnećih leđa i stote “Gospode Glembajevih”, u komunističkom Zagrebu 1949?


Snježana Banović (1963.) sve više je, na žalost, bivša kazališna redateljica. Razlozi njezine sada već konačne odsutnosti iz hrvatskih teatara srodni su razlozima zašto u njih ne može pristupiti ni najvažniji njihov dramski pisac nakon Krleže, Slobodan Šnajder. Premda se ti razlozi ne tiču dramaturgije, književnosti ni kazališne scene, nego se tiču politike i nacije, oni su u najdubljem smislu - estetski.


Umjesto da režira, Snježana Banović predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, i piše knjige, koje se, uglavnom, tiču mjesnog Hrvatskog narodnog kazališta, i njegove povijesti. Nakon što se u knjizi “Država i njeno kazalište” bavila ratnom, šnajderovskom poviješću HNK, u novoj se knjizi, koju je objavila Fraktura, bavi prvim desetljećem u socijalističkoj Jugoslaviji, i prelazom iz komesarskog u samoupravni period ne samo u kazalištu, nego u cjelokupnoj hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi.

Važniji, i neusporedivo uspjeliji dio knjige bavi se poviješću i svakodnevicom samog teatra, njegovim prvacima, epizodistima, intendantima i ravnateljima, dok se onaj drugi bavi kulturnom politikom i vanjskim okolnostima djelovanja HNK. Iz mnogo je razloga taj segment knjige slabiji, tako da bi, možda, bilo efektnije i da je sasvim izbjegnut. Osim što se autorica previše bavi administrativnim kontekstom kazališnog rada - što je, opet, očekivano i prirodno, s obzirom na njezinu biografiju i prethodne profesionalne interese - ona, recimo, uopće nije u mogućnosti da apsolvira prilike i okolnosti komesarskog razdoblja hrvatske i jugoslavenske kulture, kao ni stilske i društvene karakteristike i manifestacije socijalističkog realizma u nas.

Naime, ono što je u njezinoj temi, ipak, samo rubno i usputno, uopće nije prethodno ozbiljno tematizirano ni obrađeno. Ozbiljnijih knjiga, leksikona, monografija, pa ni biografskih ili memoarskih radova s temom socrealizma u Hrvatskoj nema, kao ni u drugim zemljama proisteklim iz socijalističke Jugoslavije. A kulturna povijest Jugoslavije nikad nije napisana. O socrealizmu i o njegovim protagonistima se, mimo općeg podcjenjivačkog stava, zapravo ne zna ništa. Pa tako, recimo, ni o Radovanu Zogoviću, tom zaista strašnom komesaru iz prve dvije-tri godine socijalističke Jugoslavije, i jednom od najostvarenijih i najboljih pjesnika naših jezika u dvadesetom stoljeću.

O njegovom se komesarstvu prenose legende, o njegovoj se poeziji ne zna ništa. (Osim još jedne legende, koja začuđujuće odražava zbilju, da ga je krajem šezdesetih rehabilitirao sam Krleža, objavivši mu pjesme u Forumu.) I Zogovićem, i Marinom Franičevićem, i hrvatskim politbiroom, i kulturnom politikom hrvatskih komunista, i refleksima razlaza sa Sovjetskim Savezom, i koječim drugim oko HNK i oko hrvatskog i jugoslavenskog kazališta Snježana Banović mora se baviti, a nije u prilici da to na ozbiljan način čini. Iz jednostavnog razloga što njezinoj knjizi ne prethodi ništa, ili skoro ništa.


Ali čim uđe u kazalište, čim prekorači prag velike žute kuće, pa se pozabavi repertoarom, konkretnim predstavama i ljudskim životima, stvari postaju silno zanimljive i uzbudljive, a Snježana Banović se tada, tako se njezinom čitatelju barem čini, počinje baviti onim što više nije predmet njezinog samo znanstvenog, nego i spisateljskog, emocionalnog i životnog interesa. Izbačena iz suvremenog hrvatskog kazališta - vlastitom voljom ili voljom drugih, to je sasvim svejedno - ona se najednom nađe u onovremenom hrvatskom kazalištu, koje je po mnogo čemu slično suvremenom.

Te sličnosti u ovoj se knjizi ne tematiziraju, ali ih Snježana savršeno dobro osjeća, i o svojim protagonistima piše s onom vrstom prepoznavanja i empatije koja joj omogućava da historiografskom, publicističkom tekstu pridoda nešto od neočekivane topline i empatije.


Knjiga obuhvaća razdoblja trojice intendanata. Dvojica su donekle tipični protagonisti jugoslavenskih društvenih i kulturnih prilika, treći je posve atipičan, zanimljiv, moćan. Prvi poslijeratni intendant je Ivo Tijardović. Treći po redu je Nando Roje. Drugi je taj atipični, onaj koji se tu zatekao izvan povijesnog vremena, pa je onda, po logici povijesti, i potjeran. Riječ je o Marijanu Matkoviću.

U njegovom mandatu kazalište je u estetskom smislu oživljeno, uspjelo se vratiti Branka Gavellu u Zagreb, HNK je povratio ugled i značaj središnje zagrebačke kulturne ustanove, a zanimljiv je, sasvim paradigmatičan i povod Matkovićeve političke likvidacije: komad danas zaboravljenog Josipa Kulundžića “Čovjek je dobar”, u kojemu se Erwin Schoener, nacistički Sonderführer, iz zločinca transformira u dobra čovjeka.

Premda je već jesen 1953, Staljin je umro prije nekoliko mjeseci, Jugoslavija je otvorena prema Zapadu, komesari su povilenili otprilike onako bi vilenili kada bi uopće bilo moguće da danas, s jeseni 2020. netko u HNK naumi postaviti komad o, na primjer, kninskome zubaru Milanu Babiću, koji u haškom zatvoru prolazi transformaciju iz ratnoga zločinca u dobra čovjeka. Danas niti ima pisca koji bi se takvo što usudio napisati, niti ima Marijana Matkovića koji bi takvo što u HNK prihvatio.


A nema ni Dubravka Dujšina, koji je bio i Leone i Ignjat Glembay, i svoju je posljednju predstavu “Gospode Glembajevih” odigrao već na samrti, 28. siječnja 1947, samo dva dana prije smrti. Sutradan, 1. veljače Hrvatsko narodno kazalište bilo je zatvoreno zbog odlaska svog prvaka. Dujšinov sprovod jedan je od najvećih u hrvatskoj, a možda i najveći u zagrebačkoj povijesti. Posmrtna se povorka prostirala od zgrade HNK, sve do Mirogoja. Bilo bi tako lijepo kada bi se živa zagrebačka tradicija zasnovala i na tom podatku da je ovo grad čiji je najveći sprovod bio jednome glumcu.


Snježana Banović uložila je silan mar i napisala knjigu koja će nekolicini biti važna. Dok je takvih knjiga, živa je i iluzija o kulturi i književnosti, o tome da je moguće neko drukčije Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. lipanj 2020 20:04