“Predstavu sam napravio po uzoru na Mikea Tysona, koji je na Broadwayu u suradnji sa Spikeom Leejem ispričao svoju životnu priču. I prije sam razmišljao o tome, ali nije bilo realno upuštati se u to i očekivati da će takav projekt biti izvediv jer sam se drogirao.
Ideja je ozbiljnije počela sazrijevati kad sam dvije godine boravio u Italiji i počeo konkretnije razmišljati o tome kako bi to trebalo izgledati i što bih trebao ispričati. Tada sam počeo zapisivati ideje, a htio sam da to bude kombinacija smijeha, šoka i suza uz dozu humora i komunikacije s publikom”, prepričava Stoka, koji se iz Cenacola vratio prije godinu dana.
Iz dubine srca
“Moja priča nije gluma jer ja nisam glumac i ne želim im parirati, ali itekako mogu vjerodostojno prenijeti poruku, koja je iskrena i dolazi iz dubine mojega srca”, objasnio je svoj prvi kazališni angažman. Osim što je publika imala emotivne reakcije na samoj izvedbi, nije ih nedostajalo ni dan nakon predstave: “Od petsto ljudi koji su bili na premijeri, njih otprilike dvjesto mi je danas poslalo poruku. Neki kažu da nisu mogli spavati, da su još pod dojmom, da nikada u životu nisu vidjeli tako hrabru predstavu”.
Među oduševljenima monodramom bili su i novinari Andrija Jarak i Siniša Kovačević, koji su svoje dojmove podijelili na Facebooku.
“Nikada nisam vidio da netko javno, bez zadrške, friziranja i laži, priča o svim lošim stvarima koje je učinio sebi i svojoj obitelji. Svaka ti čast”, napisao je Jarak. “Stvarno sam zahvalan što ljudi prepoznaju moju priču, i kada se radi o takvim profesionalcima i kada to kaže neki običan laik koji je došao pogledati predstavu.
Općenito mislim da ljude ne možeš muljati, oni prepoznaju što je fejk”, ističe Stoka, koji predstavu opisuje kao “put u najdublje ludilo jednog narkomana”. U publici su sjedili i brojni njegovi kolege reperi - Woo, Bizzo, Target... “Prvih se pola sata u predstavi uopće ne spominje droga, nego vraćam ekipu u 90-e, na početke hrvatskog hip-hopa. Pričam kao klinac s kvarta koji je veseo, pozitivan i jako voli rap.
Tuđi životi
Drugi reperi su vidjeli svoje živote u toj priči i svi su oduševljeni”, nastavlja Ivanović, čija će predstava barem idućih godinu dana igrati u Kerempuhu, s po četiri izvedbe mjesečno, od kojih su iduće dvije zakazane za 22. i 23. veljače.
Posljednjih 7 mjeseci bio je posvećen predstavi, a sada se priprema za još jedan veliki pothvat - proslavu 20. obljetnice karijere koncertom u Tvornici kulture 2. ožujka.
“Kao gosti će sa mnom nastupiti Edo Maajka, Nered, Target, General Woo, Bizzo, Baby Dooks, Renman, Smoke Mardeljano i još dio ekipe koja je u 90-ima i stvorila domaći rap i hip-hop.
Bit će to tri sata showa u kojima ćemo novim generacijama pokazati kako repa stara garda. Nitko do sada nije okupio takvu ekipu, to će biti jedna posebna emocija i vibra”, najavljuje Stoka.
Stao bi u suzama, ali gledatelji su ga tjerali da nastavi
Marin Ivanović Stoka izlazi na scenu kazališta Kerempuh i započinje svoju priču. Na pozornici je jedna klupa, tanjur i videoplatno. Samo osnovno, jer je bitna priča. A ona je mučna, odvratna, ona koju zapravo ne želimo znati. Priča je to koju mogu donekle razumjeti samo oni koji su gledali ljude u svojoj okolini koje je droga sažvakala i ispljunula. Nekome je to bio brat, drugome partner, trećem prijatelj. Drogiranje nikad ne utječe samo na osobu koja konzumira - ostavlja pustoš u životima svih onih koji su povezani s tom osobom. Ili, kako je Stoka rekao na premijeri svoje prve predstave, “Stara škola Kreka - iz tame u svjetlo” - “Povrijedio sam stotine ljudi i žao mi je zbog toga”.
Prvo lice
Priču iz prvog lica reper je ispričao u ponedjeljak navečer i za to mu je trebalo malo više od sat vremena. Početak predstave bio je živahniji nego kraj - vidjeli smo videosnimke njegova omiljenog domaćeg repera Targeta (koji je i došao pogledati predstavu), snimka s njegova prvog nastupa u javnosti (ne koncertnog, nego freestylea u jednom klubu na Jarunu), a Stoka je i odrepao jednu svoju pjesmu. Međutim, kako priča odmiče, toga više nema i ostaju samo njegove riječi. Premda su neke situacije opisane na smiješan način, pa je bilo i smijeha, na neke druge su ljudi plakali. Nije samo publika: plakao je i Stoka na sceni, a pred sam kraj je, pričajući o svojem petom odlasku u komunu, kleknuo s krunicom u ruci.
Svaki put kad bi prekinuo govoriti jer mu se grlo stislo zbog suza publika ga je pljeskom ohrabrivala da nastavi. Na početku predstave priznao je da je nervozan, a tijekom sljedećih sat vremena pozdravio je svoje roditelje, psihijatricu, prijatelje, kolege i susjede, koji su sjedili u publici. Kad se riješio početne nervoze, bio je veoma dobar na sceni, a sjajne su njegove grimase kojima je pokazivao na koji način droga utječe na živčani sustav. Ili, da pojednostavimo, kako mu je izgledalo lice u situacijama kad je bio na nečemu. A stalno je bio na nečemu, priznaje.
- Ideš promijeniti žarulju, povučeš lajnu. Odeš na zahod, povučeš lajnu. Gledaš film, povučeš lajnu, ono, čovječe, koja dubina filma, nisam ovo prije vidio, baš vau - iskren je reper na sceni.
Porno DVD
Iako su neke rečenice koje je izgovorio zvučale kao da mu nisu prirodno sjele i da ih je naučio napamet, a drugi put je zvučao kao da nam drži govor, predstava koju je režirao Mario Kovač zapravo je jako dobro posložena. Sigurno je da nije lako priznati svoje pogreške, a kamoli ih na ovaj način predstaviti javnosti. Premda su neke priče izazvale smijeh, primjerice, ona kada je u šest sati ujutro išao kupovati pornografske DVD-ove na kiosk i na putu do tamo ga je napao pekinezer, a on je trčao kao manijak, zapravo su samoponižavajuće.
Tekst koji izgovara lišen je pretencioznosti, Stoka ne pametuje s visine “ja sam to probao i to ti je loše”, nego iskreno i često vrlo samoironično progovara o seksualnoj nemoći, nedostatku interesa za sve osim za novi šut, dilanju, odlasku u komune te nevjerojatnoj ljubavi svojih roditelja, koji ga, unatoč svemu što im je priuštio, nikad nisu napustili.
Zrinka Korljan