Gradsko kazalište mladih iz Splita svake godine producira makar jednu predstavu za odrasle; koliko pratim posljednjih godina, uvijek uspješnu. Sad su dali sofisticiranu i, da tako kažem, visoku produkciju suvremene drame "Lutkina kuća, drugi dio" Lucasa Hnatha, relativno mlađeg američkog pisca (r. 1979. na Floridi). Napisana po narudžbi, praizvedena je u Kaliforniji, a zatim postavljena na Broadwayu iste, 2017. godine.
Redatelj Goran Golovko, pročitao sam dostupne dijelove na engleskom, preveo ju je točno i tečno, a takva je i njegova režija: realistična, a opet magična pa i hipnotična. Utemeljena je na izvrsnoj glumi i lišena ikakvog oklijevanja, proizvodi snažnu dramsku napetost, prizori se nižu sve uvjerljivije. Publiku pretvara u voajere, budući da se, zajedno s četvero glumaca, nalazi u tijesnoj kutiji – salonu obiteljskog doma Torvaldovih. Dramu između četiri lika, preuzetu iz slavne drame Henrika Ibsena, praizvedene u Kopenhagenu 1879., promatraju često i s manje od metra; glumci samo što im ne sjednu u krilo.
Zagasita scenografija
Radnja teče 15 godina nakon što završi Ibsenova. Nora se vraća u obiteljski dom zato što je ucijenjena time što se Torvald nikad nije rastao od nje pa joj je ugrožena karijera, novostečena, uspješne spisateljice koja objavljuje pod pseudonimom. Sve i dalje pripada njemu. Režija naglašuje da nije posrijedi kakva sentimentalna igra nego egzistencijalna rasprava o cijeni slobode, pri čemu Nora, premda i dalje nemoćna pred zakonima svojeg vremena, zapravo preuzima mušku poziciju.
Scena Marina Gozzea jest tamnozelen četverokut sa slijepim prozorima, elegantan, zagasit, koji potpuno zatvara pokusnu dvoranu kazališta na Prokurativama, ne veću od stotinu četvornih metara. Glumci ulaze i izlaze s dvije strane, a većinom igraju po sredini, pod još jednim praznim četverokutom omeđenim mesinganim žbicama o koje je ovješen kristalni luster. Gledatelji su poredani uza tri zida, njih svega četrdesetak. Takva inscenacija predstavi daje ekskluzivnost i gledatelj se osjeća povlašteno, a poneki moguće i klaustrofobično. Nema uzmaka ni za koga, glumce ili publiku, među kojom su bile gotovo isključivo žene.
Gotovo pa muška energija
Uvjerljivosti snažno pridonose izvanredni kostimi Mladena Radovnikovića, iz repertoara kasnoviktorijanskog, lišeni modernih, "citatnih" ekscesa. Jasno ocrtavaju karaktere i odnose među njima. Za Noru, koju brutalno energično, a opet ne pretjerano, igra Ana Gruica Uglešić, duga, uska haljina od sjajnog satena boje burgundca, čvrsto kopčana prednjica, visok ovratnik i naglašena linija struka stvaraju dojam svojevrsnog oklopa. Kostim naglašuje robusnost i jednu gotovo mušku energiju koja obilježava lik, što dramaturški lijepo podržava temu žene koja je "došla po svoje" i koju Gruica Uglešić igra koliko čvrsto, toliko i nepredvidivo, s nijansama i obratima. Njezinu kći Emmy, koju također dojmljivo od prve sekunde, s prigušenim cinizmom, a opet ranjivo igra Mia Bujan, odjenuo je u bijelu bluzu i ružičasto‑koraljnu suknju tako da se jasno postavlja kao generacijski i ideološki kontrapunkt Nori te sugerira kombinaciju moralne "čistoće" i konformizma. Ona je, nasuprot majci, pobornica braka i vjerojatno ponavlja njezinu sudbinu, ne sluteći to. Torvalda, kojeg vehementno, na trenutke zastrašujuće neobuzdano, igra Ermin Sijamija, krasi tamni prsluk sa satom i bijela košulja, sve mat, zagasito, te vizualno nosi kod stabilne, tromo patrijarhalne forme. Prsluk i lanac sata rekviziti su autoriteta točno iz vremena bankara/pravnika s kraja 19. stoljeća, kad teče radnja. Sluškinju Anne Marie, koju u širokoj lepezi potisnutih frustracija, isto snažno i precizno, igra Lidija Florijan, odjenuo je u kostim s prugastim prslukom na crnoj haljini, što donosi gotovo brechtovski kontrast – radno, bez suvišnih ukrasa, konstrukcijski strogo.
Dijaloški dueli
Hnath jest jedan od ključnih američkih pisaca srednje generacije, predstavnik nove američke drame, rekao bih ovdje postibsenovske. U sezoni 2018./2019. bio je najizvođeniji američki dramatičar u institucionalnim teatrima, s ovim djelom kao najviše igranim naslovom. Američka ga kritika cijeni, pogotovo njegov "intelektualni tenis", guste, dijaloške duele o vjeri, kapitalizmu, politici i obiteljskim odnosima, u kojima su argumenti oba spola ravnopravno snažni.
Tako i ovdje, publika ostaje "razapeta" između pozicija. I Torvald krije tajnu: on je, ne mogavši podnijeti njezin odlazak, Noru proglasio mrtvom, čak je i pripomoć novčanu uzeo. Sad i njemu prijeti krah pa i robija. Sluškinja je odgojila troje Norine djece, odričući se vlastita djeteta; zbog toga pati, a kći jest udaljena jednako i od oca koji je ostao i od majke koja ju je napustila, kao i njezina dva brata. Razrješenja nema, rane ostaju otvorene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....