Podsuknje, krinoline, plaštevi, hlače, kaputi i bunde, šeširi, torbe, šalovi, uniforme, dimije, zatvoreničke odore...
Otprilike više od 200.000 kostima opernih diva i baletnih prvaka, niza glumica i glumaca poput Rade Šerbedžije, Gorana Grgića, Alme Price ili pak pokojne Ene Begović, zapravo, svih koji su ikada kročili na daske Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, sada su na - inventuri.
Radi se ta inventura već treću godinu i čini se da joj se ne nazire kraj. Naime, dosad je popisano tek nešto više od 21.000 kostima koji se nalaze u fundusu zagrebačkog HNK, odnosno Odjelu scenske proizvodnje smještenom u ocvalom zdanju u Ulici Božidara Adžije na Trešnjevci.
Dok se s nestrpljenjem očekuje 29. studenoga, kada je premijera novog “Orašara” u koreografiji i režiji Vladimira Malakhova s potpuno novim kostimima i scenografijom koju je zamislio Jordi Roig, one stare baletne pačke iz vizualno atraktivnog, ali danas minulog “Orašara” Sir Dereka Deanea, kojeg smo osam godina gledali na daskama HNK, na putu su prema “groblju kostima” u Adžijinoj.
Zamislite gigantski ormar od 2700 četvornih metara. Apsolutno nakrcan kilometrima najraznovrsnijih tkanina, od teških dekora, preko krzna, samta i tila, do osjetljive čipke i nizova sićušnih perlica koje čine više od 200.000 kostima. Nema više nijedne slobodne vješalice, nijednog slobodnog kutka od poda do stropa - jer kostimi koji vise na nekoliko su razina, a svaki zid čine police, sto posto popunjene.
Ženska i muška odjeća
Kad uđete u garderobe, prvo vas šokira ta količina svega. Ta natrpanost, šarenilo i kič. A onda, kad vidite skladištarke kako klize između tih kostima, slažu ih, nalaze i vraćaju - fascinira vas njihova snalažljivost u toj zbrci.
- Snalazim se, ali nikada neću sve znati... svaki kostim, svaki kutak - govori Maja Bilić Prcić, skladištarka muške garderobe koja 17 godina radi u fundusu. Muške odjeće, kaže, ima više nego ženske jer su kostimi od više dijelova.
- Ženski kostim uglavnom ima haljinu, a muški ima košulju, prsluk, hlače, kaput... Kad se predstava više ne izvodi, mi u garderobi trudimo se njezine kostime što dulje držati na okupu. Kad se radi nova predstava, kostimografi najčešće prvo žele pogledati fundus da vide se što odavde može iskoristiti i onda se počne ta predstava rasformiravati. Kad nam se ti komadi opet nakon završetka nove predstave vrate, razvrstavamo ih po tipu kostima, hlače zasebno, prsluci na drugu štangu, košulje u svoj dio - nabraja Maja.
Nitko, zapravo, ne zna koliko je točno kostima u fundusu.
- Stalno cirkuliraju, dio se rashoduje, ali stižu novi kostimi jer svake je godine najmanje 12 premijera, što znači i nove kostime - objašnjava nam Linda Mihaliček, voditeljica kostimografskog odjela koja se tim poslom bavi 16 godina. Osim garderoba, ona nagleda mušku i žensku krojačnicu, vlasuljare, maskere, postolare i vešare, ukupno 45 zaposlenika zagrebačkog HNK.
U magazinima u Adžijinoj šest je zaposlenih iz njezina odjela. Oni sortiraju kostime, pripremaju ih za predstave, rade ukrcaj i istovar sanduka punih kostima i to sve pješice po stepenicama, ponekad noseći i kostime od kojih samo jedan teži po 30 kilograma, kao što su kaputi i plaštevi iz opere “Zrinski”, jer lifta nema, iako je, kažu, bio u planu.
- Neka, to nam je besplatni fitness trening - smiju se.
- U ovom razdoblju godine nam je ludnica, gotovo da nemamo predaha. U kazalištu imamo dva magazina s tekućim repertoarom, a ovdje je skladište kostima za predstave koje više ne igraju. Mi radimo i tu i u kazalištu. Pomažemo na probama za novi balet ‘Orašar’ te pripremamo kostime za gostovanja, iz krojačnice nosimo kostime, dijelimo ih, pomažemo pri odijevanju - objašnjavaju mi.
Maja Bilić Prčić, Đurđica Hudek i Linda Mihaliček
Digitalizacija
Bilo bi idealno, kažu, da postoje dvije osobe koje stalno rade samo na fundusima, no ovdje uvjeti za rad nisu dobri, posebice zimi. Magazini se ne griju i bude nevjerojatno hladno.
- Kad prava zima stisne, ovdje bude ledeno, toliko da se idete van grijati - kažu mi, objašnjavajući da hladnoća može malo skupiti kostime, ali pozitivna strana toga je da nema moljaca.
- Nikad tu nisam vidjela nijednog kukca - dodaje Maja.
Posebno je neugodno biti sam u garderobi zimi po mraku, govori mi Đurđica Hudek, skladištarka ženske garderobe, koja u HNK radi već 33 godine.
- Ajme, ja sam jednom trčala koliko su me noge nosile, ne znam kako sam uopće došla do dolje - počinje.
Slijedi li priča o duhovima, pitam ju.
- Sada ćete čuti... Mislila sam da mi je netko gore u magazinu. Pitala sam tko je, ali ništa. Bila sam na baletnoj strani i par puta sam pitala tko je, tko je, ima li koga... I nitko se nije javljao, a ja i dalje čujem korake. Nije mi preostalo drugo nego otrčati dolje k portiru i povikati sva prestravljena i u panici da je netko gore u magazinu, da se nešto događa. A on mi se na to počeo smijati. Znao je o kakvim je zvukovima riječ - priča Đurđica.
Zar je netko htio ukrasti kostime?
- Ma, krov je limeni i kad vrane hodaju po njemu, zvuči kao da čovjek hoda. Kako god, nije nimalo ugodno biti sam, posebno po mraku - objašnjava rasplićući priču.
Hoće li biti manje posla kada inventura i digitalizacija budu završeni, pitam ih.
- Ne baš. Bilo je zamišljeno da se pri upisu kostima u program dodaje i lokacija, pa su privremeno označeni prijedlozi orijentacije po garderobama, primjerice, red, štanga gornja ili donja, vješalica peta... Ali, to ne može funkcionirati jer ne možete uvijek vraćati kostime na isto mjesto, jer se dogodi da ga je netko uzeo za predstavu i on automatski više nije na tom mjestu. Sada će se digitalno kostimi moći pretraživati prema fotografiji ili rednom broju, no posao lociranja kostima i dalje će biti na skladištarima.
Popisivanje je u službi prebrojavanja kostima i označavanja te procjenjivanja njihove vrijednosti da bi se napravila ukupna procjena vrijednosti fundusa. Još nije nađeno pravo rješenje na koji će se način skladištiti, a da to ima neku funkciju. Postoji puno rješenja, ali potrebne su bolje financijske mogućnosti i veći prostor da se to sve provede jer kostima je previše - kaže voditeljica kostimografskog odjela Mihaliček.
Nova sistematizacija tako nikako neće pomoći pri pronalaženju kostima.
Ali, pomoći će u informiranju o detaljima kostima i procjeni, a nju radi dr. art. Ivana Bakal, profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, koja se kostimografijom profesionalno bavi od 1986. godine i specijalno je angažirana na projektu digitalizacije i evidentiranja kostima. Na temelju vrste i utroška materijala, starosti, zahtjevnosti izrade, predstave i kostimografa, profesorica procjenjuje svaki kostim pojedinačno, a popisuju ga njene studentice Martina i Luiza.
- Prvo pofotkamo kostime, a onda ih opisujemo i upisujemo u program koji dodjeljuje kostimu broj koji stavljamo na kostim, ispisan na djeliću tkanine. Ako se zna, upišemo ime kostimografa, predstavu te glumca koji je kostim nosio. Prosjek nam je 400 po tjednu - kažu djevojke, koje se puknu smijati kada ih pitam koliko još godina planiraju biti ovdje, za laptopom u maloj sobici, improviziranom uredu u Adžijinoj, uz prijenosni radijator. Prije je na inventuri radilo više studenata, pa je sve išlo brže, no sada za to više nema mogućnosti.
- I prije 30 godina radila se inventura, došla je do pola i stala. Sada je intendantica pokrenula novu, koja ide užasno sporo - dodaje voditeljica kostimografskog odjela Mihaliček.
A kostima je sve više.
- Kod mene više nema mjesta i kostime novih predstava nemamo gdje staviti - govori Maja, skladištarka muške garderobe.
- Radi se na tome da bude više suradnji s drugim kazalištima. Pozitivno je i što je intendantica uvela suradnje s vanjskim kazalištima, s Francuzima, Talijanima, Švicarcima... Podijelimo se, jedni rade kostime, a drugi scenografiju ili obratno, pa se skladišti malo kod njih, malo kod nas - objašnjava Mihaliček.
Gužva za maškare
Domaće predstave imaju reducirane budžete, pa se za većinu recikliraju stari kostimi i modificiraju.
- Kostimografi koji rade na novim predstavama donesu sliku ili skicu, kažu o kojem se razdoblju radi ili nam opišu situaciju, pa mi prema tome tražimo kostime. Ako im odgovaraju, idu u šivaonicu na doradu - objašnjava Đurđica, skladištarka ženske garderobe.
Kostime mogu posuditi i druga kazališta, produkcije za filmove i serije, ali i privatne osobe.
- Morate poslati pisani upit za posudbu kostima. Onda se dogovaramo kada možete doći - objašnjava Linda Mihaliček. Antologijske kostime ne posuđuju, osim za izložbe, ali sve ostalo dolazi u obzir.
Najveća je gužva u veljači, kada su maškare, a, kažu, postalo je moderno i kostimirati se za božićne partije i domjenke u tvrtkama. U fundus često zađu i ljudi koji žele imati tematske rođendane i vjenčanja u nekom određenom stilu, a ima i onih koji posuđuju kostime samo za fotografiranje. Prosječna cijena posudbe kreće se od 200 do 500 kuna, ovisno o vrsti kostima, a na to se još zaračunava i kemijsko čišćenje.
Cijena se mijenja ovisno i o trajanju posudbe. Čuvarice kostima iz Adžijine stroge su po tom pitanju, stoga kada ih pitam što ako netko slučajno pokida kostim, dobijem pogled pun zgražanja i opomenu kako je bolje da se takvo što niti ne zamišlja.
ŠEST NAJLJEPŠIH HALJINA SKRIVENIH U FUNDUSU HNK
Crni kostim Ene Begović
.jpg)
Suknja s prorezom i uski sako od crnog pliša na Eni Begović, kao barunici Castelli u drami “Gospoda Glembajevi”, stajali su kao saliveni. Ispod je još išla košulja, koja se s vremenom odvojila od kostima u fundusu. Oblačeći lutku i danas se čuvarice kostima iz Adžijine prisjećaju koliko je uzak struk Ena imala i kako je savršeno izgledala u kostimu Zlatka Boureka.
Žuta haljina iz “Trnoružice”
Žuti saten i bijela čipka, niz podsuknji i mnogo mašni već na prvi pogled odaju dojam da je riječ o haljini za princezu. Tako je kostimografkinja Ika Škomrlj zamislila Trnoružicu, ali u baletnoj bajci, što se vidi po tome da haljina nije do poda, nego znatno iznad kako se ne bi plela balerini u korake.
Crno-crvena haljina kostimografkinje Đenise Pecotić
Na spomen baleta “Labuđe jezero” malo tko prvo pomisli na lik španjolske princeze, fokus je uvijek na bijelim labudicama. No, kostimografkinja Đenisa Pecotić upravo je princezu kostimom gurnula u prvi plan. Sama je dorađivala materijale i fascinantno je vidjeti toliko detalja, šljokica, čipke, perlica, pom-poma uklopljenih u raskošnu crno-crvenu baletnu haljinu.
Enina čipkana haljina iz “Ujakova sna”
Saten bež boje, mnogo čipke i zlatnih detalja čine haljinu s potpisom kostimografkinje Rute Knežević koju je Ena Begović nosila u drami “Ujakov san”. Čipka se podiže visoko uz vrat, a u toj ulozi Ena je svoju bujnu kosu nosila skupljenu visoko u punđi.
Raskošna haljina iz “Don Carla”
Toliko je teška i raskošna haljina iz opere “Don Carlo” da su je dvije osobe morale stavljati na lutku. Teški zlatno bež dekori sa sitnim detaljima, korzetom i brojnim podsuknjama haljinu čine jedom od najbogatijih u fundusu. Haljinu je osmislila kostimografkinja Ika Škomrlj.
Elegantna crna haljina iz “Traviate”
Haljinu s dugim šlepom za operu “Traviata” osmislila je Doris Kristić.