U Ateljeu 212, na sceni Mira Trailović, traju probe komada "Otac" Floriana Zellera, francuskog oskarovca i jednog od udarnih svjetskih dramatičara. Drugi dio Zellerove dramske trilogije ("Majka", "Otac" i "Sin"), tragikomičnu obiteljsku priču fokusiranu na ostarjelog oca koji se bori s demencijom, proces starenja i izvrnuti odnos oca i kćeri, u Beogradu radi hrvatski kazališni tandem, redatelj Paolo Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština, a premijera je na Svjetski dan kazališta, 27. ožujka. Prethodno su zajedno u Jugoslovenskom dramskom pozorištu radili predstavu "Na dnu", a posljednja premijera koju je sama Željka Udovičić Pleština ostvarila na Savi i Dunavu bio je "Tramvaj zvan želja", u Beogradskom dramskom pozorištu s redateljicom Lenkom Udovički.
Magellijevi počeci u Srbiji
Povijest Magellijeve suradnje s beogradskim kazalištima seže u prošlo stoljeće, kada je kroatizirani Talijan stigao na Balkan.
- Redatelj Magelli radio je u Ateljeu Pirandellove "Divove sa planine" (1974.), zatim Von Horvathove drame "Kod lepog izgleda" (1976.) i "Priče iz bečke šume" (1983.), pa Prokićev "Metastabilni graal" (1985.), s kojim je gostovao u zagrebačkom HNK, kada sam ga i upoznala, te Pipovićevu "Parišku komunu" (1988.) - podsjeća dramaturginja na prva dva desetljeća asimilacije genijalnog Talijana na ovo podneblje. U predstavi "Otac" koju spremaju u Ateljeu 212 igraju legenda ex-Yu kinematografije i televizije Voja Brajović, zatim Hana Selimović, Ivan Mihailović, Dragana Varagić, Isidora Simijonović i Marko Grabež.
Namjerno nisu gledali film
- Sa svima, osim s Vojom, radimo prvi put, iako njihove glumačke uspjehe poznajemo. S Tihim iz ‘Otpisanih‘ sam surađivala i prije. Radili smo ‘Malograđane‘ Maksima Gorkog u Crnogorskom narodnom pozorištu te predstavu ‘Na dnu‘ istoga pisca u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Voja je glumac, kolega, prijatelj kojeg ne krase samo talenat i glumačko umijeće, već i predanost te studioznost u kreiranju uloge. Neprocjenjivi su naši razgovori o svakoj misli i rečenici koja će se čuti sa scene; oni pomažu još točnije formulirati naše scenske zamisli, oplemeniti putovanje ka rezultatu koji ćemo pokazati publici. Voja svakoga jutra dolazi prvi. I uvijek me, u bifeu Ateljea, dočeka nekom pjesmom, stihovima koji me povedu u dan. A ja pomislim: ‘Gle, kako lijepo počinje dan!‘ - govori dramaturginja o suradnji s gigantskim glumcem.
"Otac" je psihološka drama koja postoji i kao film koji je režirao sam pisac Florian Zeller, pišući scenarij s Christopherom Hamptonom. U francusko-britanskoj filmskoj koprodukciji glavnu je ulogu odigrao Anthony Hopkins te je dobio za nju Oscara, kojeg su odnijeli i scenaristi.
-Ni Paolo ni ja namjerno nismo pogledali film, upravo da se odupremo njegovu ‘zavođenju‘ u interpretaciji problema o kojemu tekst govori, ali i glumačkim sredstvima koja predlažemo. Tekst pri tome provocira žanrovskom namjernom nedorečenošću koja nas šeta od psihološkog trilera do tragikomedije preko melodrame, rastačući duhovito i s humorom jedinstvo mjesta, vremena i radnje. Dovodi nas u zabunu, u smislu koja je verzija događaja u repetitivnosti dramske strukture i njenim apsurdnim iskliznućima ona prava. I, uostalom - tko je vlasnik istine? Onaj čija je perspektiva naoko izmijenjena, onaj bolestan, takoreći, ili su to oni koji ga okružuju gađajući ga vlastitim realnostima, sebičnim ‘istinama‘ koje definiraju njihove prestrašene egzistencije. Jer, strah za drugoga strah je u kojemu se ogleda naše vlastito ja. Naši vlastiti strahovi - razmišlja Željka Udovičić Pleština.
Oduprijeti se gastronomiji
Sredstva kojima susjedna zemlja financira svoja kazališta su neprimjereno mala, a glumačke plaće skromnije nego kod nas, nastavlja.
- U Beogradu, međutim, njeguju dobar običaj da u predstavama igraju gostujući glumci, što kod nas više nije slučaj. Ono što je lijepo jest da su predstave uvijek rasprodane tjednima unaprijed, a ulaznice su skuplje nego u hrvatskim kazalištima. U Beogradu ista predstava igra godinama, sve dok ima zainteresirane publike. Odnosno, naslovi se ne skidaju zbog administrativnih razloga zadovoljavanja određenog broja premijera po sezoni. Evo, Paolova predstava ‘Harold i Maude‘ igrala je više od 20 godina - reći će o srpskom kazalištu.
Kada se ukaže prilika, između proba predstave "Otac" prošeće do ušća Save u Dunav, popije kavu i gleda u rijeku. Ostatak, pak, slobodnog vremena pokušava se oduprijeti gastronomskim užicima.
Zellerova drama "Otac" prije nego što je postala filmski scenarij igrala je na West Endu. Drama je dobila francusku Nagradu Molière te je normirana za najbitnije američke i britanske kazališne nagrade, Laurence Olivier i Tony. "Otac" u filmskoj verziji ima pored Oscara nagrade BAFTA, Cesar, Goya i druge. No, "Otac" je samo jedna od desetak drama plodonosnog francuskog pisca.
- Ako moram napraviti usporedbu Zellera s nekim hrvatskim piscem, onda je to Mate Matišić. Jer se i Matišić, poput Zellera, ali na drugačiji način, oslanja na ono što je meni inspirativno u njihovim dramaturškim prosedeima, a to su detektiranje što je stvarnost, a što fikcija- tumači dramaturginja. Sljedeći zajednički projekt tandema Magelli - Udovičić bit će u Kerempuhu. Riječ je o hrvatskoj praizvedbi komada Eduarda de Filippa "Subota, nedjelja, ponedjeljak".
- Pored toga, ja za splitsko Gradsko kazalište mladih dovršavam adaptaciju romana ‘Apokalipsa radnika‘ te pripremam tekst prema Fernandu Pessoi za glumicu Amandu Plummer, a u režiji Lenke Udovički. Pripremam i filmski scenarij o kojemu je još rano govoriti. Posla je, dakle, napretek. To me veseli - zaključuje Željka Udovičić Pleština, koja je kao dramaturginja potpisala u 35 godina više od 130 predstava koje su igrale u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Venezueli, Crnoj Gori, Kolumbiji, Francuskoj, Srbiji, BiH, Bugarskoj, Makedoniji i Crnoj Gori. Konstantna je umjetnička uspješnost u njezinu radu s Paolom Magellijem, a među recentnijim uspjesima bitno mjesto zauzima predstava "Ja sam ona koja nisam", koja je laureatkinja Zlatnog Studija Jutarnjeg lista i Sterijinog pozorja.