Početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća tada pedesetogodišnji glumac Tito Strozzi, bio je neprikosnovena zvijezda zagrebačkog HNK. Publika ga je toliko voljela da se balerine, prema sjećanju pokojne glumice Zdenke Heršak, koja je u to doba bila jedna od mladih plesačica, od komešanja razdraganih gledatelja nisu mogle probiti do kazališne porte. Gledatelji su sačekali Strozzija i slijedili ga sve do Frankopanske, plješčući mu po ulici.
Tito Strozzi (1892.-1970.) bio je posljedni, veliki salonski glumac ili "posljednji glumac koji je znao nositi frak"; pripadnik prijeratne glumačke škole.
U vrijeme kada je publika po gradu jurila Strozzija, kazališni i filmski glumac, pisac, pedagog, redatelj drama i opera, redatelj filma "Dvorovi u samoći", član jedne fantastične umjetničke dinastije, češkog i firentinskog, visokoaristokratskog podrijetla - Strozzijevi su bili toskanski markizi s obiteljskim grbom – bio je u braku s balerinom Anđelkom Ilić, a glumica Eliza Gerner još se ni blizu nije iz Sombora nije uputila za Zagreb s namjerom da ga susretne.
Ljubavni i umjetnički život velikog Krležinog prijatelja iz djetinjstva po kojemu se zove kućna nagrada zagrebačkog HNK, dostojan je romana, filma ili televizijskog serijala, pa možda i opere; režirao ih je, uostalom, Tito Strozzi oko 60-ak u karijeri.
Tito Strozzi potomak je, s očeve strane, plemićke firentinske obitelji, a s majčine strane obitelj Ružička koja se 1850. doselila u Zagreb iz Moravske. Tito je bio najmlađi sin glumice Marije Ružičke Strozzi i markiza Ferdinada Strozzija, gornjogradskih susjeda koji su u doba zaruka ljubovali po Jurjevskoj ulici. Strozzijeva majka bila je glumica, njegova sestra Maja Strozzi Pečić bila je operna pjevačica, a nećak, Majin sin, bio je čuveni skladatelj Boris Papandopulo. Strozzijeva kći iz braka s Elizom Gerner čijoj knjizi "Tito Strozzi- svjetla i sjene jednog glumačkog puta" (izdavač Prometej, 2004.) dugujemo iscrpna saznjanja o umjetniku, je liječnica Maja Strozzi, a njezin kćeri i Titove unuke su glumica Dora Fišter i novinarka Maja Fišter.
Djetinjstvo Tita Strozzija na prijelazu 19. na 20. stoljeće imalo je u kasnijim sjećanjima miris kave koju bi njegova majka, glumica Marija Ružička kuhala uveče, kako bi dugo u noć ostala budna i učila kazališne uloge. Već s pet godina Tito je naučio čitati, a u donjogradskoj gimnaziji upoznao je svojeg cjeloživotnog prijatelja Miroslava Krležu
Dva dječaka u domu Strozzijevih pasionirano su priređivala kućne predstave; u trećem razredu gimnazije Krleža je napisao svoju prvu dramu, "Posljednji plemići Gotali" i izveo ju je upravo u domu Strozzijevih. Redatelj i glavni glumac bio je njegov Titek, a Marija Ružička-Strozzi prvi Krležin obožavatelj; po završetku predstave dala je piscu njegov prvi autorski buket. Krleža je volio "visiti" kod Strozzijevih i kad mu je zbog loših ocjena stigla roditeljska zabrana odlazaka kod Titeka, on je "varao" i izmišljao svojim ukućanima, tajno posjećujući donjogradski dom umjetničke loze. Krleža je hodao uz Titeka i na sprovodu kada ga je u trinaestoj godini napustio njegov otac, markiz Ferdinand Strozzi.
Fragilnost koju je Strozzi vjerojatno kao dječak iskusio ostajući rano bez oca, i s majkom zauzetom karijerom, dodatno će, međutim, narušiti iskustvo Prvog svjetskog rata u kojemu je sudjelovao, te ružan završetak njegova prvog braka. Strozzi je imao pet žena, Maudu Weinrich, Ljubicu Oblak, Irinu Aleksandrovnu, Anđelku Ilić i Elizu Gerner.
Sam je kasnije znao u šali reći da je otišao pred oltar svaki put pod kad bi se zaljubio, međutim, njegova intimna sudbina možda i ne bi bila toliko hektična da se njegova prva ljubav Mauda Weinrich, kći kraljevskog bavarskog dvorskog fotografa, drugačije ponijela prema suprugu. Ili da Strozzi nije velikodušno podržavao karijere svojih partnerica kojima nikad nije branio da u opernim haljinama i baletnim špicama sreću okušaju izvan starog Agrama.
Tita i Maudu upoznao je slikar Ljubo Babić koji je ovu kći dvorskog fotografa podučavao slikanju. Weinrechovi su fotografski atelijer imali u Ilici 34. i tamo su prije I. svjetskog rata, pored Ljube Babića, zalazili slikari Tomislav Krizman, Vladimir Kirin, pijanist Svetislav Stančić i liječnik nadimka Micek koji će kasnije biti kobni protagonist Strozzijeve ljubavne sudbine. Mauda i Tito vjenčali su se u Veneciji, mimo volje roditelja, da bi nakon Strozzijeva odsluženja vojnog roka, otišli živjeti u Beč, gdje je Tito studirao povijest umjetnosti i glumu. Strozzijeve misli da nastavi karijeru i život u Beču prekinulo je pismo majke Marije Ružičke, Čehinje podrijetlom, koja ga je na njemačkom rezolutno prekorila: "Tito du als Kroate hast die Absicht dein Vaterland so leichtsinning su verlassen?" (Tito, ti kao Hrvat namjeravaš tako lakomisleno napustiti svoju domovinu?).
Nakon izbivanja Prvog svjetskog rata bračni par vratio se u Zagreb. Tito Strozzi retgrutiran je, otišao je u rat i borio se na bojištima Srbije, Galicije i Italije, a njegov stariji brat Donato umro je u ruskom logoru.
Mauda isprve Titu u ratnim danima piše: "Neka te Bog blagoslovi, tebe i našu ljubav, Dođi, dragi, ljubavi moja osamljena iz one strahote gdje ljudi pate od prljavštine i beskorisnosti".
Međutim, na dopustu s bojišnice 1916. godine Strozzi je nenadano zatiče Maudu u zagrljaju svojeg prijatelja liječnika Miceka, kojeg je Mauda prije prezirala, žalila se kako je živcira. Mauda je iz Zagreba otišla s Micekom u Osijek, a kako Micek nije dugo živio, kasnije se preselila u Beč. Četrdesetak godina kasnije Strozzi je u Beču režirao "Eru s onoga svijeta", kada mu je prišla i predstavila se Maudina kći, jedna "distingvirana dama", obavjestivši ga 1957. godine kako je Mauda u međuvremenu umrla.
Negdje godinu dana nakon raspada braka s Maudom, Tito Strozzi, krećući se u krugovima svoje sestre operne pjevačice Maje Strozzi - koja je imala međunarodnu karijeru, divili su joj se podjednako i Igor Stravinski i Thomas Mann - upoznaje učenicu Milke Trnine, opernu pjevačicu Ljubicu Oblak. S njom se 1919. godine promptno ženi i dobiva kći Dianu.
Nakon povratka s bojišnice Strozzi počinje i glumiti u zagrebačkom HNK; debitirao je 10. siječnja 1919. u naslovnoj ulozi u predstavi Matije Bana "Marojica Kaboga" u režiji Branka Gavelle. Nakon glumačkog debija HNK na repertoar stavlja i Strozzijevu dramu "Alanku". Godinu poslije Strozzi će biti glumac koji je izgovorio prvu Krležinu rečenicu na zagrebačkog pozornici, međutim s njom nije dospio dalje od generalne probe, budući da Krležina "Galicija" te 1920. godine nije doživjela svoju praizvedbu, bila je - bunkerirana.
Iako nije bio u prvoj podjeli "Gospode Glembajevih" 1929. godine, u prijateljevu najčuveniju dramu ubrzo je uskočio kao alternacija za ulogu Pube Fabriczyja. Strozzi je postao Leone u "Glembajevima" tek poslije ere prvog Leonea Dubravka Dujšina, glumio je također Urbana u "Ledi" te Križovca i Lenbacha u "Agoniji", zadobivši nakon uloga u Trilogiji titulu pravog krležijanskog glumca.
Godine 1922. Strozzi je prvi put u HNK režirao te ga je za njegovu premijeru Claudelove "Blagovijesti" i ondašnji Jutarnji list pohvalio.
Usporedno sa Strozzijevim karijernim usponom, supruga Ljubica Oblak nakon svađe s dirigentom Milanom Sachsom kojemu je na pozornici pred svima odbrusila "Maestro, ja pjevam operu, a ne oratorij, a po vama ja bih trebala stati na rampu i tuliti", napušta Zagreb i počinje europsku karijeru u kojoj pjeva i s Beniaminom Giglijem, pa se konture Strozzijeva bračnoga odnosa s kasnijom primadonom Berlinske državne opere istovremeno sve manje naziru kao izvjesne.
Strozzi je u svojoj glumačkoj karijeri u HNK bio Rikard III., Hamlet, Cyrano, Rudolf Habsburški, Mefisto, Faust.., no nije kazališna pozornica jedino što ga je zanimalo kao pisca, redatelja drama i opera i glumca.
Još kao vrlo mlad, Strozzi je radio kao pijanist i klavirska pratnja nijemim filmovima po zagrebačkim kinima, da bi se 1925. godine upustio u režiju filma "Dvorovi u samoći", glavnu ulogu pritom dodijelivši lijepoj intimnoj prijateljici Dragici Stiplošek. Strozzi se sjećao kako je na snimanju filma na konju preko brvna prenosio Dragicu, ali se konj poskliznuo i svi su se troje nakvasili u potoku kod Podsuseda.
Njihova romansa, kao i brak s Ljubicom Oblak, doživjeli su slično posrnuće kada je u Zagreb stigla ne baš vrhunska ruska balerina Irina Aleksandrovska, lik mutan k‘o smutljive Ruskinje iz Krležine literature. Emigirirala je Irina iz Sovjetskog saveza, predstavljajući se kao kći izvanbračnog sina Aleksandra III. U zagonetnu Irinu Strozzi se zaljubio na prvi pogled. Ostavivši i suprugu Ljubicu i prijateljicu Dragicu koja je od šoka, jer silno je bila zaljubljena u Strozzija, napustila HNK, Strozzi je prešao na pravoslavlje i oženio Irinu. Njoj se Zagreb, međutim, čini preskučenom sredinom pa je nakon nekoliko godina nastavila karijeru u Parizu i to kao šansonijerka, ostavivši iza sebe i Tita i Zagreb.
Godinama poslije razlaza s Irinom, Strozzi je uzdržavao u Zagrebu njezine roditelje, da bi mnogo godina kasnije Irina banula u Zagreb s Pierreom Briceom, glumcem koji je glumio Winnetoua. Sa svojim 20-ak godina mlađim ljubavnikom posjećivala je Strozzija koji je tada već bio u braku s Elizom Gerner. Tražila ga je da vrati umjetnine koje je otkupio od njezinih roditelja, optuživši ga da ih je za male novce dobio. Strozzi joj je dao što je tražila, ali te umjetnine nije mogla službeno iznijeti iz Jugoslavije, pa ih je poslala na adresu beogradskog muzeja, kako je svojedobno svjedočila Strozzijeva kći Maja. No umjetnine nisu na kraju završile u Beogradu, već ih je Irina ipak uspjela iznijeti iz Jugoslavije.
Godine 1927. Julije Benešić preporučio je Strozzija kao nasljednika u intendantskoj HNK-ovskoj fotelji, međutim tintu je uzalud potrošio jer se Titek nije htio baviti politikom, tražilo se, naime, od njega da se učlani u Radikalnu stranku. Bilo je to uoči atentata na Stjepana Radića, koji je počinio pripadnik iste u Beogradu. Za nekoliko godina Tito Strozzi će, međutim, postati barem ravnateljem Drame.
Radije nego s političarima, Strozzi se družio s djecom. Osnovao je glumačku organizaciju "Dječje carstvo" koja je imala 40 000 članova, gdje je otkrio i talent židovske djevojčice Lee Deutsch koja je tragično skončala za vrijeme NDH.
Nedugo nakon što je postao direktorom Drame HNK, u Strozzijevu se životu pojavljuje još jedna balerina, članica baletnog ansambla, najpoznatija po solističkoj dionici u završnom kolu "Ere s onoga svijeta".
Na Strozzijevu inicijativu Anđelka Ilić se školuje kod Ane Roje i Oskara Harmoša, da bi 1941. godina odnosu je Anđelke i Strozzija presudila kao kratkoj epizodi tužnoga kraja. Za NDH njezin je brat, kao Srbin, strijeljan u raciji. Anđelka je, kako je u svojoj knjizi napisala prema Strozzijevim sjećanjima napisala Eleiza Gerner, oplakivala brata kao kakva Antigona, te se iz revolta angažirala kao gorljiva komunistikinja, udaljujući se time od intimnog života sa Strozzijem. Razočaravši se i u ustaše i u partizane pedesetih je otišla u Pariz i tamo osnovala baletni studio.
Strozzi će nakon rata snositi posljedice, među ostalim, zbog režije Budakova "Ognjišta", kao i mnogi koji su umjetnički djelovali u doba NDH.
Nakon rata Strozzi je otrpio zabranu od nekoliko mjeseci rada. Bio je kažnjen, unatoč brojnim izjašnjavanjima protiv NDH; između ostalog, pamti se da je 1941., iz solidarnosti prema kolegama, sebe proglasio pravoslavcem, pridruživši se u policijskoj stanici Branku Gavelli, Borisu Papandopulu, Beli Krleži, Margariti Fromann i drugima, a 1945. godine, kada su ustaše u Remetincu obijesile glumca Janka Rakušu, Strozzi je vikao je po kazalištu "Kriminalci, ubojice, kurve proklete što ubijate nevine ljude..prokleti bili i vama će doći kraj",.
Posljednja milostiva hrvatskog glumišta Eliza Gerner, kojoj dugujemo veliko svjedočanstvo o Titu Strozziju, te njezino prijateljstvu s Miroslavom i Belom Krležom, svojega je budućeg, prvog supruga prvi puta vidjela uživo na maturalnom putovanju, kada je 1934. godine iz Sombora doputovala u Zagreb gdje je gledala predstavu prema Wildeovu tekstu kojeg u to vrijeme prevodilo "Glavno je da se zove Ernest". Zapisala je tada u mladenačkom dnevniku impresiju o Strozziju kao glumcu neodoljivu šarmantne igre, ne sluteći da će veliki Strozzi za njih dvoje jednog dana napisati "Igru u dvoje". Eliza i Strozzi upoznali su se četrnaest godina nakon njezina maturalca, kada je ona kao mlada glumica otputovala u Zagreb kako bi nagovorila Tita Strozzija da u Somboru gostuje s predstavom "U agoniji". Među njima se rodila bliskost, ali po dolasku u Sombor, Strozzi je bio zlovoljan što ona ne živi sama, već u patrijahalnoj obitelji...
*U sljedećem nastavku Studijeva feljtona o Elizi Gerner i Titu Strozziju govorit će za Studio njihova kći, liječnica Maja Strozzi.