%20Marko%20Ercegović%20(3).jpg)
Predstava “Michelangelo” redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića Matthisa, nastala u koprodukciji Igara i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje će zaigrati najesen, začudna je, drska i maštovita.
Rana Krležina ekspresionistička jednočinka “Michelangelo Buonarroti”, na koju je oslonjena, više je scenski esej, monološki iskaz, nego dramsko djelo. Posrijedi je svojevrstan piščev razgovor sa samim sobom, pa bi dakle u njezinu naslovu moglo mjesto Michelangelo mirno stajati - Krleža. Nema sumnje da se Krleža, ne jedino kao mladić, s Michelangelom, ne baš skromno, poistovjećivao; ne dakle jedino u ovome djelu. I ono je danas zanimljivije kao indikator njegove osobnosti nego kao umjetnina.
Inscenacija takvoga ipak pseudoscenskog eseja lako zapadne u kič. Pokojni veliki estet, slovenski redatelj Tomaž Pandur, postavio je prije pet godina u zagrebačkom HNK tu jednočinku kao snobovsku slikovnicu, gdje se svaka misao utopila u atrakciji bez dubljega povoda. Predstavu Gradskog kazališta lutaka u Zadru prije osam godina, s Perom Kvrgićem kao Papom, nisam gledao. Jednočinka se i inače igra rijetko. Nakon premijere 1925. (Branko Gavella redatelj, Ljubo Babić scenograf), “Michelangela Buonarrotija” režirali su Bogdan Jerković u Banjoj Luci, godine 1974. i Ljubiša Ristić na Splitskom ljetu, godine 1977.
Redatelj kao lik
Ovdje je Krleža, u pogodnom okružju ruševina benediktinskog samostana na otoku Lokrumu (dio predstave je dakle i vožnja brodom), osvanuo kao pisac pronicljive idiosinkrazije, pjesnik ljudske samoće, žaloban i svečan istodobno.
Predstava je podijeljena na dva dijela. Prvi dio jest mračna, snovita mora, inscenacija same jednočinke, stilizirana kao srednjovjekovni moralitet. Drugi dio jest pirandelovska igra u kojoj glumci silaze s pozornice i zaigraju predstavu o tome kako je nastala predstava.
Onako kako u prvom dijelu Michelangelo odbija završiti svoje remek-djelo oslikavanja svoda Sikstinske kapele (općepoznata je, po Vasariju, njegova kapricioznost, nesposobnost da djela dovrši), tako u drugom dijelu Redatelj odbija završiti predstavu. Ironija je jasna. Ako se može Krleža poistovjećivati s Michelangelom, zašto se redatelj Horvat ne bi mogao poistovjetiti s Krležom? Onako kako je Michelangelo ovisio o novcu svojih naručitelja, tako je ovisio i Krleža, a tako ovisi i redatelj Horvat. A i jedan, i drugi, i treći svoje su naručitelje, u ime umjetnosti, zapravo “prevarili”…
Horvat je ovdje samoga sebe inscenirao već činjenicom da se preziva - Horvat, kao tipičan Krležin lik.
Scena Igora Vasiljeva jest golema konstrukcija: dolje nizak svod podruma (pakao), prizemlje (čistilište) i kat (raj). Kao u srednjovjekovnom teatru, mogli bismo te katove nazvati mansijama (kućicama), u sklopu kojih radnja teče istodobno. Srednji vijek plus električna energija. Vasiljev je naime pridodao projekcije, koje bijele zidove mansija ocrtavaju različitim šarama, a ples tih šara usklađen je s pompoznom, dramatičnom glazbom Karmine Šilec. Maštoviti su, nadrealni, srednjovjekovno “nakazni” kostimi Belinde Radulović.
Michelangela igra Rakan Rushaidat, u trapericama, nagog torza, kao suvremenog nervčika, koji zapravo sumnja u svoje djelo a ne u ljude, o kojima nema iluzija. Žrtva je samoga sebe. Krležinu “kvantitativnu” noćnu moru, Michelangela koji u bunilu razgovara s Bogom, Beatrice, Isusom, Marijom Magdalenom, miševima, etc., dao je hrabro. I redatelj je prekoračio granice. Na sceni je obznanjena smrt ne samo Pape Julija II, nego najavljena i smrt kardinala Bozanića…
U drugom dijelu Rushaidat je tek glumac koji odlazi sa scene a Jerko Marčić, koji je dotad igrao malu ulogu Bečkog Akcionara, sad osvane kao redatelj te predstave Krešimir (Sebastijan) Horvat. Gotovo istu ulogu Marčić je odigrao nedavno u zagrebačkom Kerempuhu, u Frljićevoj režiji Pirandellova klasika “Šest likova traži autora”. Posrijedi je dakle još jedna “posveta” redateljeva teatru u teatru, gotovo privatna rekao bih.
Premda se čini da je taj drugi dio improviziran, on je posve dizajniran. Kao ogledalo glume, odnose se glumci jedan prema drugome tobože privatno. Tanja Smoje koja igra Krležinu Beatrice, sad je tek glumica okružena ljubomorom kolegica, nesigurna u svoj rad, supruga tog Redatelja, rastrgana između posla, ljubavi i majčinstva.
Monolog na kraju
Gledateljima na znanje: onako kako je prikazano, tako zbilja nastaju kazališne predstave. Taština, strah, ljubomora, zavirivanje u tuđi džep, misao na novac, misao na uspjeh, sve se to kreće zajedno s probama u istom vrtlogu, i ono što se događa oko predstave, to se, mametovski, događa i u njoj. Ili obrnuto.
Izvanredan je Aleksandar Cvjetković, koji u prvom dijelu igra Boga, mondenog gospodina, a u drugome producenta Stefana Heinza. Žovijalan, brutalan u prvome, u drugome je dijelu šutljiv i prezriv, ali ne manje sirov.
Veliki teret iznio je još početnik Nikola Nedić. U prvome dijelu igra Michelangelova slugu Francesca a u drugome scenskog radnika, čiji desetominutni monolog zaključuje predstavu. Vjerojatno je presudnu ulogu u tom drugom dijelu odigrao dramaturg Marković (r. 1978.), dramski pisac rođen u Beogradu a nastanjen u Malmöu.
Nedić kao Scenski radnik ispovijeda kompleks oca, kojega se i nakon smrti stidio zbog čudaštva, a sad pred nama otkriva kako je i sam postao čudak. On se direktno obraća publici, kao dobro potkoženoj i lagodnoj, i obznanjuje joj kako je - ne voli. Dubrovčani pomisliše da je o njima riječ - pa se čulo mnogo žamorenja, a na koncu ipak olakšanje - glumac se referirao na svoje Riječane. Kvaka je u tom, što između te i ove publike i nema neke razlike…
Jasmin Nekić igra uvjerljivo stanovitog Davora, dramaturga predstave, malko pohlepnog geja, Jelena Lopatić je seksualizirana Bogorodica u prvome a submisivna pomoćnica redatelja u drugome. Još igraju Marija Tadić (Marija Magdalena, glumica Marija), Dean Krivačić (Tinejdžer, glumac Ivica), Edi Ćelić (Isus, Scenski radnik) te 16 mladih članova dubrovačkih zborova u funkciji kora.
Ukratko, predstava dvosatna za kazališne sladokusce, nimalo festivalska i nimalo ljetna! Želimo joj dug život.