ŽIŽEKOVA 'ANTIGONA' U HNK

TOMISLAV ČADEŽ POGLEDAO JE ŽIŽEKOVU ANTIGONU U HNK Riječ je o pretencioznom i dosadnom čitanju Sofoklove drame, Čavajda je neuvjerljiv

Mara Bratoš / HNK

Etičko-politička vježba Slavoja Žižeka “Antigona” propala je kao stari kauč u naivnoj, kič režiji njemačke redateljice Angele Richter. Od Pandurova “Michelangela” godine 2013. nisam vidio ovoliko pretencioznu, a praznu predstavu u zagrebačkom HNK. S tim da su u Pandura barem neki glumci nešto bolje dali i cjelina bijaše ipak u nekom ritmu, a sad smo gledali čisti kič i početničku glumu: neki glumci igraju kao da su prošli audiciju za RTL-ov niskobudžetni igrani serijal “Krv nije voda”.

Znači, cijelo zbivanje traje 85 minuta, s tim da se na početku intonira Lijepa naša u ekstenzivnoj verziji, a i prepriča se tko je Kreont, tko Edip, tko Antigona, tko Ismena, Polinik, Eteoklo, nesretna Jokasta, tko je kome ujak, brat, otac, što nije dramski, postdramski postupak, negoli naprosto krađa vremena.

Ništa tragičnoga

Iva Mihalić kao Antigona i Luca Anić kao Ismena, lišene mizanscena, ustobočene jedna prema drugoj, kao da se svade oko toga tko je ukrao toster. Znači, kao neka Anđa i Irena nadvikuju se one toliko neprirodno da osjetiš kako glasno izgovaraju tekst pritom ništa ne misleći osim da izgovore taj tekst. Prezentno se ispomažu rukama, osobito Luce Anić, koja pjevucka te brza rukama kao da će zaplivati u hladnoj vodi. Nema ničega tragičnog, zanimljivog, uvjerljivog u njihovim pojavama, a ne pomaže niti to što je mizanscen sveden eto na to da glumci stoje ili sjede, a režija na to da jače ili manje - viču.

Mislav Čavajda kao Kreont neuvjerljiva je pojava gola torza prešpricana crnim sprejem i posuta zlatnim šljokicama, pa se presijava bajno te naglašuje isforsirane svoje geste. Znači jedan kralj pravi “vegeta-gestu” sa sklopljenim palcem i kažiprstom dok tobože razmišlja, a svaku agresivnu radnju najavljuje infantilnim stiskanjem šaka. A dok pak “misli”, prekriži ruke na leđima poput Profesora Baltazara i šparta lijevo-desno. To da bi bio kralj i da bi odlučivao o sudbinama - to mu nikako ne polazi za gestom, glasom, pojavom. I zar smije jedan glumac zagrebačkog HNK ovoliko nerazumljiv biti? Guta vokale, cijele riječi, šušljeta, ništa do mene višega i većega doprlo nije.

Znači, Slavoj Žižek nije napisao dramu, niti je to pokušao, po vlastitim riječima. Taj njegov tekst neprestano nešto docira, ništa se tu ne gradi, negoli se raspravlja. Dalo bi se, međutim, iscijediti iz njega kakav solidan postdramski teatar, ali ovdje smo gledali doslovno čitanje, zapravo neuvjerljiv recital upakiran u skupocjenu scenografiju Petera Baura, neki kubus prozirni viseći, u koji se zavlače glumci kad otpadnu iz zbivanja. Kostimi Silvija Vujičića odreda su zanimljivi, ali nemaju veze sa zbivanjem i likovima.

Dva kraja

Većina glumaca odjeveni su poput kakvih sporednih likova u “Zvjezdanim stazama”, Zborovođa ima čak i rep, dok je Stražar kao ispao iz paravojnih postrojbi kladuškoga Babe (jedino u Bosni si za rata mogao sresti tipa koji nosi bijele maskirne hlače i zelenu maskirnu košulju) te nema rep, ali duži dakle škorpiona, automatski pištolj niske preciznosti. Toga Zborovođu nekako uspijeva iznijeti ozbiljna glumica Barbara Vicković, no i ona se nadaje kao neka “majka” koja tješi prenapete sestrice (posvađane oko tostera)

Najdoslovnija glupost koja se dogodila jest ta da se Žižekova ideja o dvama krajevima komada, ovdje zbilja odigra i to tako da se snimljeni materijal predstave (projekcije uživo - s pomoću koje sam dodatno utvrdio sličnost s “Krv nije voda”poetikom) uživo premotaju unatrag, pa glumci onda igraju ispočetka a nekolicina novih u radnji viče na njih iz publike, pogotovo na Kreont…

Osim, Zborovođe, još se nekako drži kao lik na sceni Alma Prica kao Tiresija, a već Silvio Vovk kao Stražar kao da samo smeta, a mladi Filip Vidović kao Hemon kao da se nije još probudio.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo