Teško je za glumce mlađe od 30 godina reći kakvi su. Gluma je složeno zanimanje, koje zahtijeva životno iskustvo, uključuje osobni rast, i mnogi se mladi talenti do te prve zrele dobi pogube. A neki, koji su bili u drugom planu za studija i poslije, najednom izrastu u fine talente. Ozren Grabarić ovo će ljeto napuniti 31 godinu života. Široj je javnosti slabo poznat, jer zaigrao je tek nekoliko sporednih uloga u TV sitcomima, a nije mnogo poznat ni užoj, kulturnoj javnosti, koja ne hrli baš u kazalište. Međutim, već sad se za njega može reći da je ponajbolji glumac svoje generacije. Nametnuo se tzv. karakternim ulogama, za koje je najbitnija unutarnja zrelost. Stalni je član zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella od 2006. Talent i uporan rad ovih je dana okrunio svojevrsnim glumačkim magisterijem, ulogom Viteza Olivera Urbana u Krležinoj “Ledi”.
Grabarić je rođeni Zagrepčanin: “Volim Krležin jezik i njegovu rečenicu. Naime, koliko god se nekima možda činila umjetnom i nategnutom, odgovara i današnjem zagrebačkom idiomu. Iz njega je izrasla i meni teče prirodno.”
Premda drugačije stature, više onizak nego stasit, više nedefiniran nego markantan, svojim nazalnim baritonom nadaje se kao svojevrsni nasljednik Relje Bašića. U njegovu je Teatru u gostima trebao zaigrati jednu od svojih prvih uloga, međutim teatar se ugasio...
Oduševio na daskama
Odigrao je dosad 30-ak kazališnih uloga. Zapazio sam ga još u prvoj, na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je 2001., u komadu suvremenog poljskog spisatelja Janusza Glowackog “Četvrta sestra”, zaigrao ulogu Johna Freemana, ciničnog Amerikanca u grotesknom komadu o suvremenoj Rusiji. Već tad je govorio čisto i glasno, veseleći se ulozi duhovito, temperamentno a opet suzdržano.
Oduševio je, otkako je u Gavelli, u tri predstave: kao Vratilo u Shakespeareovu “Snu Ivanjske noći”, kao “Tartuffe”, pobožni, licemjerni crkvenjak u istoimenom Moličreovu komadu i kao Peer Gynt u istoimenom Ibsenovu komadu.
Njegova je glumačka pretpovijest koliko atipična toliko i poticajna: “Godine 1993. otišao sam živjeti u Barcelonu jer je moj otac kao gostujući profesor kemije ondje dobio posao. Prije nego što sam otišao, proveo sam nekoliko mjeseci u jednoj dramskoj grupi, na Ribnjaku. Moja prva uloga, imao sam 12 ili 13 godina, bila je slučajni prolaznik. U Barceloni se nisam bavio glumom. Da sam ostao ondje, studirao bih matematiku ili kemiju. U Barceloni sam završio osmi razred osnovne i srednju školu.” Kad je stigao, nikoga nije razumio. “Pohađao sam gradsku, dvojezičnu školu, dakle na španjolskom i katalonskom jeziku. Morao sam svladati dva jezika koja nisam poznavao. Samo su me stavili u razred. Djeca su govorila i gestikulirala, a ja nisam ništa razumio, dosta kazališna situacija. Za prvi ispit, iz povijesti, koji sam položio na španjolskom, pripremio sam se ovako: moj je stari, koji je nešto znao španjolskog, prepisao cijelu knjigu na kompjuter i ispod svake rečenice dopisao prijevod. Cijelu knjigu sam naučio napamet i kako bi mi došlo pitanje na ispitu, prepoznao bih iz kojeg je poglavlja i prepisao iz glave cijelo poglavlje, bez razumijevanja. Dobio sam trojku.”
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista