Možda zbog smrti krhke i dobrodušne Janice i bešćutnosti njezina Marka, ukućana i okoline gore na bini, a bez ikakve dvojbe zbog kolopleta emocija u kojima su se tih sat vremena dolje u publici preplitali ganuće i ponos prema onima koji su ih utjelovili, Duga Resa je dvaput zasuzila u jednom danu - u podne đaci iz obje osnovne i jedne srednje škole, a navečer se to dogodilo ostalima koji su se uspjeli nekako natiskati u kinodvoranu gradskog Pučkog učilišta.
Dramska skupina Srednje škole Duga Resa izvela je "Brezu" Slavka Kolara, s odmakom od njegove novele i filma Ante Babaje, s nekoliko dobro uvezenih originalnih detalja, dozom cinizma koja je naglasila bešćutnost, surovost i neukost sela između dva rata, odmjerenim interakcijama s publikom te vrhunskom produkcijom koja je uključivala zvučne i svjetlosne efekte. A kao šlag na tortu, mjesni KUD Sveti Juraj pomogao je u uprizorenju seoske svadbe. Ništa od toga, međutim, nije bilo tako sjajno kao likovi koje su iznijeli klinci - neki su imali 14 i 15, a nitko više od 17 godina.
Kazališne daske umjesto zaslona mobitela
Učenici se od školskih klupa opraštaju divljanjem, gađanjem brašnom i kupanjem u fontanama, dok su u Dugoj Resi za tu prigodu pripremili kazališnu predstavu. Krenuli su hrabro prije četiri godine s "Gospodom Glembajevima", godinu kasnije oduševili su uprizorenjem "Hamleta" na svoj način, prošle godine razvalili "Lovca u žitu", a ovogodišnja "Breza" bila je nestvarna.U pozadini sjajne priče stoji jedan skromni, ali predani profesor hrvatskog jezika i književnosti - Vedran Bišćan. Ima 28 godina i bivši je učenik iste te škole.
Već se naveliko pišu znanstveni radovi kako u ovom digitalnom svijetu mlade odvojiti od ekrana, a profesor Bišćan uspio je u nemogućem - zaslone mobitela ovi su klinci zamijenili kazališnim daskama. Kako je moguće da se u školi koja broji jedva 200 đaka na audicijama za predstavu javi njih više od 60, svaki treći gimnazijalac, medijski tehničar i grafičar, modni tehničar i puškar, koji žele glumiti u Vedranovoj predstavi? Još su nevjerojatniji klinci u publici, ostali srednjoškolci i osnovci koji su u nevjerici gledali scene na bini, srdili se na Marka, tugovali s Jožom Svetim, pogledom po dvorani tražili Janičinu dušu koju je kao golubicu Joža molitvom "odaslao" u nebo, koliko su bili "unutra". A onda su na kraju svi do jednoga spontano ustali i krenuli snažno aplaudirati glumačkom ansamblu - a zapravo prijateljima iz školskih klupa. Realno, djeca danas takve stvari ne rade.
S profesorom i njegovim glumcima sjeli smo na kavu dan poslije. Dečkima su tinejdžerski brkovi koje su uzgajali mjesecima još uvijek postojani, djevojke jednako toliko nisu išle "na nokte". Što iz neke fore, a što iz navike, mladi se glumci i dalje oslovljavaju imenima likova koje su glumili. Profesor Vedran nije krio zadovoljstvo kako je sve ispalo, uložio je silan višemjesečni trud, od pisanja scenarija, pripreme kostimografije, produkcije i nabave narodnih nošnji i ostalih rekvizita, pa i lijesa. Čak je iz vlastitog vrta usjekao stablo breze koju su montirali na bini. Rekao je da je bila višak, no, znajući njegovu posvećenost predstavi, ne bismo stavili ruku u vatru da je to bio jedini razlog.
- Ukupno nas je bilo na bini 45, nekim čudom je sve ispalo dobro, zapravo nikad bolje. Volio bih čuti i koju kritiku. No, vidio sam ljudima suze u očima, to znači da smo ih dotakli. ‘Breza‘ je jedno kratko djelo, ima dvadesetak stranica, pa kad ne mogu na fabulu, morao sam gađati na emociju - govori nam profesor Bišćan.
Tako je od šogorice Jage, koja u djelu nije previše eksponirana niti ima jasno izražen stav prema Janici, napravio njezinu prijateljicu, odnosno osobu koja jedina razumije njezinu bolest i tugu. Kaže nam da mu je trebala takva protuteža. Odglumila ju je 15-godišnja Franka Bartolčić, a tijekom njezine pjevačke dionice dvorana je protrnula.
- Da smo se strogo držali djela, predstava bi trajala 15-20 minuta, a htio sam i odmak od filma, pa sam te praznine popunjavao improvizacijama - govori profesor, pri čemu su mu, naravno, pomogli i učenici.
PROČITAJTE VIŠE Održana premijera predstave o Franji Asiškom koju je režirao ravnatelj: "Najbolje stvari u životu događaju se jednom"
Razbijanje "četvrtog zida"
Tijekom pjevanja "Jesu ovo ženske gaće? Bome su to ženske gaće?" dogodio se povik djevojke iz publike "to su moje gaće", nakon čega je odjevni predmet, a zapravo se radilo o XXL starinskim muškim gaćama, odletio ravno u njezine ruke. Nije ovo bilo, dakako, slučajno, već još jedan detalj kojom je lukavi profesor publiku uvlačio u atmosferu, stvarajući dojam da su i oni dio predstave. Slično se dogodilo s prikazom svadbe, čija je povorka prodefilirala između sjedala.
- Svjesno sam riskirao razbijanjem ‘četvrtog zida‘, nekima je to pretenciozno, žele ostati na distanci i osjećaju nelagodu kad glumci uđu u njihov prostor - kaže Vedran.
Svakako se to može reći i za scenu polaganja lijesa s preminulom Janicom, jer je za spuštanje sanduka u zamišljenu raku savršeno poslužila bina. Publika u prvim redovima zasigurno je bila u šoku. Lijes u nabavili od dugoreške gradske tvrtke Čistoća.
- Ove sam godine poslao najviše bizarnih mejlova, tako sam i njih zamolio bi li nam mogli ustupiti lijes. Onda su me pozvali da si izaberem jedan po želji. Tražio sam najjeftiniji i najjadniji, da nam se uklopi u priču, pa su nam takav i poslali. Imali smo snažnu podršku cijele zajednice, što god smo tražili svi su se odazvali, tako da je sudionika zapravo puno više - kaže nam profesor Bišćan.
Glavni lik odigrala je učenica trećeg, gimnazijskog razreda, Sara Bebić. Prije dvije godine bila je Hamletova majka Gertruda, prošle godine u "Lovcu u žitu" psihijatrica, a sada je od tih snažnih likova, uostalom i od svojeg temperamentnog karaktera, morala napraviti veliki odmak i ući u lik krhke i samozatajne Janice. No, Sara ima snažno izraženu umjetničku crtu, bavi se slikanjem i pjevanjem i vjerojatno joj je to pomoglo da se unese u lik.
- Bilo je dosta teško, jer je Janica puno drukčijeg karaktera od mene, pa mi je profesor držao predavanje na što se moram fokusirati, naglašavajući da u ovoj predstavi moram dati sto posto i da sve svoje emocije unesem u tu ulogu. Pomogao mi je ulazak s Jagom i njezino pjevanje, u jednom trenutku je i meni došlo da zaplačem - govori Sara, dodajući da je time razbila početnu tremu, priznajući da su joj se u jednom trenutku zatresle noge.
Specifičnost njezine uloge se ogleda i u tome što je morala vježbati - umiranje.
- Pa, ne mogu reći da mi je umiranje nešto posebno palo, nije bilo nešto zahtjevno jer sam ležala u krevetu. Teži mi je bio izlazak na scenu, ne govorim ništa, a izrazom lica moram ispričati emociju - kaže Sara.
Za razliku od izvornog lika, Jaga u dugoreškoj predstavi je vrlo bitna, a profesor ju je povjerio Franki Bartolčić (15).
- Janica je moja najbolja prijateljica i u dosta scena ja zapravo moram prikazivati Janičine emocije kroz pjevanje - kaže Franka, a onda nam i otkriva zašto je svojim glasom očarala publiku - osam godina iza nje je glazbene škole i dvije godine solo pjevanja. Na audiciji je zapjevala - operu.
- Trebala nam je takva Jaga koja će naglasiti Janičinu emociju u jednom dijelu, a u drugom biti drska, jer Janica tako nešto ne bi mogla - dodaje profesor Vedran.
Strašna Lovrina transformacija
Lik Janičina egoističnog muža Marka utjelovio je Lovro Zorko. Inače živi u selu Kasuni, nedaleko od slovenske granice, pa je imao dvije prednosti - poznat mu je život na selu i kajkavština mu nije previše strana. Školuje se za medijskog tehničara, bavi se fotografijom i snimanjem, pomaže djedu koji uzgaja magarce, pa mu je sve to skupa pomoglo da uđe u lik Marka.
- U ‘Hamletu‘ i ‘Lovcu u žitu‘ nije bilo toliko detalja kao ovdje, ovoj put smo vježbali poprilično, kako tekst tako i glumu, te smo čak izostajali s nekih satova kako bismo se korigirali. Puno posla, ali mislim da se na kraju isplatilo - govori nam Lovro.
Sviđa mu se što se tako puno mladih ljudi angažiralo u predstavi, govori nam kako su ga mnogi pozitivno iznenadili jer za mnoge nikad ne bi rekao da su kadri iznijeti tako kvalitetno neke uloge. Izdvaja Doriana Bartolčića koji je kao Joža Sveti izveo fascinantnu molitvu, njegovu sestru Franku kao Jagu i Niku Vukić, koja je glumila Janičinu svekrvu Katu. - Franki je to bila prva predstava, a kako ju je odradila - govori Lovro.
Njegovi prijatelji s profesorom, međutim, hvale upravo njega, po prirodi skromnog i nenametljivog, čudeći se gdje je u sebi pronašao rabijatnog Marka.
- Lovro je od sebe napravio strašnu transformaciju. U početku je bilo jako teško. Lovro je tih i pristojan dečko, uredan i posložen. Ja mislim da on nema nikakvo iskustvo s alkoholom, a morao je glumiti divljaka i egomanijaka. Ja nisam znao hoće li on to moći. Čim sam vidio brk na početku školske godine, vidio sam potencijal, a onda je došlo samo od sebe - govori profesor. Najveći strah mu je bio da će ih na bini "pojesti" iskusni članovi KUD-a Sveti Juraj, ali su oni postali velika podrška, što je mladim glumcima, kažu nam, puno značilo.
Spomenuti Dorian nekako se najviše unio u svoj lik destruktivnog, mističnog i pomalo čudnog Jože. Imao je dosta solo te emotivnih dionica.
- Kada se puno ponavlja, tekst sam izlazi, ne moram se truditi, valjda zbog te mišićne memorije, ali upravo zbog toga sam se mogao koncentrirati na emocije - objašnjava nam, kao kakav profesionalni glumac, mladi karlovački sportaš, baseballaš.
Imao je, priznaje, specifičan način pripreme, ne kako ostali kolege na relaciji učionica - vlastita soba, već je on vježbanje doma zamijenio vježbanjem šećući gradom.
- Ma, lik Jože mi je bio jako čudan, nisam se nikako isprva s njim mogao povezati. Kompleksan je, drukčije izražava emocije, ne može se socijalizirati baš, neshvaćen je, i u knjizi i u filmu. Trebalo mi je dosta da ga prokužim. Nekako mi se bilo lakše koncentrirati šećući, pronašao sam neki mir i tako sam se unosio u ulogu, isprobavao sam emocije na licu, govor, uplakani govor - priča Dorian.
Ovo je prilika da svima koji su ga viđali u gradu s čudnim grimasama i gestama pojasnimo da je s Dorianom sve u redu te da je samo "ulazio" u lik Jože Svetoga iz Breze. Kako bi što bolje svladao kajkavski naglasak, gledao je stare hrvatske filmove, a zatim riječi brusio s profesorom, koji je od njih tražio da što je više moguće omekšaju vokale.
"Ljudi ih podcjenjuju, a treba ih slušati"
Buduća medijska tehničarka Nika Vukić odglumila je baku Katu, nije joj trebalo puno da pohvata kajkavštinu jer tim naglaskom pričaju njezini baka i djed, te je i odrasla uz to narječje. Inače je glasna, pa joj nije bio problem vikati na bini. Nika je, kaže profesor, valjda jedina koja - nije htjela glumiti.
- Nagovarali smo ju, čak se i rasplakala. Prvo smo ju stavili da bude susjeda, pa je Sara primijetila da je to za nju premala uloga. Onda je prihvatila Katu. S njima treba prvo individualno raditi, tek kad uđu u ulogu mogu pred druge - kaže profesor Vedran.
Jan Jakov Rodak Katušin sa svojim dubokim glasom i gestama stručnjak je za likove starije životne dobi, u "Lovcu u žitu" bio je fantastični profesor, u "Brezi" uopće nije bilo dvojbe tko će biti Markov otac - šepavi Mika koji voli potegnuti rakiju. U istoj predstavi Jan Jakov glumio je zapravo dva lika - osim Mike, odigrao je još jednog selskog pijanca.
- Realno, nitko ulogu starijeg lika ne može iznijeti osim njega - kaže profesor.
- Meni je to užitak, ali nastojao sam biti profesionalan, shvatio sam ovo kao posao. Rekli su mi da glumim pijanca, a svi znamo kako se pijanac ponaša i kako izgleda - govori nam. Bio je toliko uvjerljiv da nam je teško povjerovati da je na bini u onom čokanjčiću bila doista voda, a ne domaća šljivovica.
Leo Pavlić, učenik trećeg razreda medijskih tehničara, glumio je Markova prijatelja Matu, veseljaka koji također voli popiti. Prijatelji iz školskih klupa zajedno su počeli puštati brkove. Najviše je imao problema s pjesmom i s glumom, a slušao je sugestije profesora i kolega. Misli da je sve skupa ispalo dobro, jer su svi nakon predstave plakali.
Učenica Luna Trbojević iz sjene je koordinirala zvučne i svjetlosne efekte i čitavu produkciju, imala je uvid u cijelu predstavu, a s dobrim okom za detalje, kažu nam učenici, bila im je od velike pomoći sa svojim savjetima.
Pitamo profesora naziru li se planovi za na godinu, a on kaže odlučno: - Ne!
- Laže! - povikali su učenici uglas.
- Oni bi sada sve. Prošle godine, kada smo završili ‘Lovca‘, znao sam da želim odraditi tu ‘Brezu‘, ali sada se samo želim naspavati - iskren je profesor Vedran.
No, nitko ne želi da "Breza" ostane na dvije predstave u Dugoj Resi, jer, ruku na srce, ona zaslužuje neku mini turneju.
- ‘Lovac‘ je bio dobar, ali komentari nisu bili ni približno ovako dobri. Treba eksperimentirati s novim predstavama, ali mislim da su se ljudi zaželjeli klasika. Ne znam što reći, osim da sam oduševljen pristupom te djece, nevjerojatna je njihova zrelost. Volim ih gledati kako se kroz te četiri godine srednje škole razvijaju i pretvaraju u ljude. Puno ljudi me pita da se sam okrenem Akademiji pa možda prema nekom profesionalnom ansamblu, ali ne mogu im objasniti ovaj gušt koji osjećam kad radim predstave s njima. To je nezamjenjivo. Ljudi podcjenjuju njihovu sposobnost. Njih treba slušati, i to dosta - kaže nam profesor Vedran Bišćan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....