Magelli je mag teatra. Do sada je režirao više od 175 predstava diljem svijeta, ponajviše u Italiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Izraelu, Austriji, Mađarskoj, Belgiji, Španjolskoj... i zemljama Južne Amerika. Energična je, robusna figura, viče, pjeva, ljuti se, a istovremeno njeguje glumce, voli ih beskrajno. Iskren je i duhovit i silovit i razigran. Radi izvrsne predstave, voli spektakle. Nedavno je postavio ‘Medeju’ u rimskom Colosseumu, Amfiteatru Flavijevaca. U zagrebačkom HNK upravo postavlja ‘Ženu’ našeg zaboravljenog Josipa Kosora. Premijera je uskoro. Magelli je Talijan rođen u srcu prelijepe Toskane, u gradu Prato uz Firencu, u kojoj je studirao slavistiku i teatrologiju. Očaran istočnom obalom Jadrana, Dalmacijom, Magelli režira u Splitu, već kao mladić. Uskoro dolazi u Zagreb. Govori sjajno hrvatski književni jezik, a i kajkavski dijalekt. Ostavlja snažan trag na hrvatskoj kazališnoj sceni. Godine 1991., na početku Domovinskog rata, radi časti i ponosa, traži i dobiva hrvatsko državljanstvo. Tu se i vjenčao za našu izvrsnu kazališnu glumicu. Pa razveo. Odlazi u Njemačku, pa sve dalje i dalje na svom nomadskom kazališnom putovanju... Nedavno se vratio u Zagreb, nakon što je u rodnom Pratu zadnjih šest godina bio intendant teatra ‘Metastasio’. Smatra se Talijanom i Hrvatom. Ima troje djece: dva blizanca Aurela i Adalberta i četrnaestogodišnju djevojčicu imenom Gioia, što na talijanskom, a posebno u Toskani, znači dragulj, ali i radost. Magelli je tri puta dobio nagradu Hrvatskog glumišta kao najbolji redatelj: 1997., 1998. i 2009. godine. Razgovaramo na praznoj pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koju scenski radnici počinju pripremati za Kosorovu ‘Ženu’.
Diplomirali ste slavistiku...
- Da. A, teatrologiju nikad nisam završio. Fali mi jedan ispit.
Zašto slavistika? Imate li hrvatske, slavenske krvi?
- Ni kapi. Čisti sam Toskanac. Zašto slavistika? Druga opcija je bila da odem raditi u tvornicu tekstila mog oca, ‘Tessitura Magelli’, Magellijevo tkanje. Uostalom, zar diplome nešto vrijede? Kad sam bio klinac, 17 godina sam imao, bio je u Firenci fantastičan festival koji se zvao ‘Rassegna internazionale dei teatri stabili’. Trajao je 42 dana i prikazivao predstave iz tada zvanog ‘Istoka’. Bila su uz njih i kazališta koja su imala istraživačku orijentaciju, francuska, njemačka, engleska. Danas to nije jako popularno reći, ali bili su to - ljevičarski teatri.
Zbog čega nije popularno reći?
- Zato što ‘ljevica’, ona prava, više ne postoji. O sadašnjoj ljevici u Italiji, u Hrvatskoj, u Francuskoj, u Austriji je - apsolutno smiješno govoriti. U Njemačkoj, još donekle ‘Die Linke’ brani socijalnu državu. To što je danas u ‘Novoj Europi’ nije uopće ljevica.
Vi ste ljevičar?
- Ja jesam. Ostao sam sam. Ja sam jedini ljevičar u Hrvatskoj. Dobro, možda nas ima troje, ali ne više od toga... haaahaaahaaaa...
U Italiji ljevičari su, nerijetko, istovremeno i katolici...
- Ja vjerujem u kozmičku energiju. U neke krugove koji se zatvaraju... negdje. Moje obrazovanje jest, u djetinjstvu, bilo u osnovnoj školi kod sestara Karmelićanki. Imam još uvijek tu ikonografiju u glavi...
Praznovjerni ste?
- Naravno. Jesam. Agnostik sam, ali praznovjeran. Imam neke metafizičke krize. Imam svoje mitove... koje nitko drugi ne zna.
Hrvatsku i vas veže ljubav?
- O meni se ovdje priča beskonačno puno gluposti. Govorili su, na primjer, da sam ja došao amo iz Rumunjske. To, naravno, nije istina. Ja sam Talijan, Toskanac. Ali - cijenim misao istoka Europe. Zapad, ranije, nije uopće razumio Istok, jer - nije ga poznavao dovoljno. Nisu poznavali rusku avangardu, ni futurizam, ni rumunjsku avangardu 19. stoljeća, Jona Luku Karađala, na primjer. Ne možemo ni pomisliti da su Ionesco, Cioran, Enescu, cijela ta plejada genijalnih rumunjskih intelektualaca, nastali slučajno. Oni su rezultat sustava jedne kulture. Ja sam se dosta vezao uz njih. Ali, nisam došao iz Rumunjske, došao sam iz Italije. Imao sam tada 25 godina. Sada opet dolazim iz Prata, gdje sam do prije 4 mjeseca bio na čelu kazališta ‘Metastasio’.. Sa mnom su tamo bili glumci Roberto Benigni, Pamela Villoresi, Marcello Bartoli... redatelji Peter Stein, Benoit Jacquot, Pippo Delbono, Emma Dante, Antonio Latella, Luca Ronconi... Sve velika imena talijanskog teatra i talijanske kulture danas. ‘Pier Paolo Pasolini’, što ga radi Valerio Binasco moja je produkcija koja se ovih dana igra u Rimu. Napravio sam ‘Medeju’ u Siracusi na Siciliji u Eshilovom teatru pred 4 i pol tisuće gledatelja, svaku večer, 20 puta... pa onda tu istu ‘Medeju’ u, ponovno kazalištu otvorenom, rimskom Colosseumu. To je bio moj velik ‘Adieu’ Italiji. Nudili u mi još četiri godine, ja sam htio samo dvije. Rastali smo se. Teško je rastati se...
Niste mi odgovorili: Hrvatska je vaša ljubav?
- Apsolutno je. A, tko je kriv za tu ljubav? Nitko od vas ovdje to ne zna: Miše Martinović, dubrovački gospar glumac. Bio sam u Beogradu tada. Zvala me Mira Trailović koju sam upoznao u Firenci, na festivalu o kojem sam vam maločas govorio. Imao sam tamo fantastične šanse, u Ateljeu, u Narodnom... Dali su mi da otvorim BITEF sa mojih 27 godina... s ‘Divovima s planine’. Igrala je Mira Stupica. Pa smo otišli s tom predstavom na mjesec dana u Pariz, u ‘L’Espace Cardin’. U Beogradu me izbezumila ćirilica, ali sam je naučio. No, Miše Martinović je tada, 1975., bio umjetnički ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara, tog slavnog festivala u permanentnoj krizi. Miše je pozvao moju ‘Mandragolu’ na Ljetne igre. Doživio sam pravi ljubavni šok: zaljubio se u dubrovačke čemprese. U Splitu sam režirao ‘Dantonovu smrt’. Osjećao sam se kao u raju. Dalmacija je divna.
Imate neki specijalni odnos s glumcima...
- Imam: užasno ih volim. Imam neko svoje unutarnje ludilo, posebnu komunikaciju s glumcem. Znate, danas je u kazalištu sve moguće. Može biti teatra bez režisera, bez glazbe, bez scenografije, bez plesa, bez riječi, bez zgrade, bez teksta, bez pisca - ali ne može ga biti bez glumaca.
Jeste li glumili u vlastitoj predstavi?
- Jesam. U Parizu u predstavi ‘Utopija umara puževe’, igrao sam jednu od glavnih uloga, na francuskom jeziku. Do prošle godine sam igrao u Crnoj Gori u mom komadu ‘Njegoš i ja’. Imao sam glavnu ulogu u jednom praznom olimpijskom bazenu. Mi glumci smo bili dole u bazenu, publika nas je odozgo gledala. To je moj projekt. Inače, u Crnu Goru sam prvi put došao s Danilom Kišom. Dobio sam tamo batine od jednog milicionera. Popili smo malo i vrijeđao sam tog čuvara reda. Napadao sam oligarhiju na vlasti. Umlatio me, ali priznajem, pogreška je bila moja.
Kazališni nomad ste? Mijenjate kontinente, zemlje, stanove, hotele, krevete...
- Govorim mladim redateljima koji rade sa mnom neka ne učine pogrešku: ako si čempres ne gledaj svoje korijene da se - začudiš što si čempres. Čempres si i ostaješ čempres. A, bukva ostaje bukva. Znaš tko si, gdje god ti bio. S tom sviješću idi po svijetu i radi. Cijeli svijet je tvoj. To je moj savjet. Glumci, pjesnici vlastitog jezika, ogledalo su društva. U njima je najlakše vidjeti dokle je jedna nacija stigla u kulturološkoj revoluciji. Ali, glumci su zatvoreni, ograničeni vlastitim jezikom. Volio bih da Akademije i škole kazališne umjetnosti u Hrvatskoj stave u obveznu nastavu bar jedan strani jezik. Ne taj glupi engleski, koji sad svi uče ovak’ i onak’ u školama, nego njemački, francuski... Vidim, ovdje imamo puno glumaca koji bi mogli dobro proći u inozemstvu. Sve češće se u svijetu rade međunarodne kazališne produkcije, dvojezične predstave... Treba se pripremiti za to, treba putovati svijetom, igrati predstave.
Kad ste prvi put došli u Zagreb?
- Prije... 31 godinu, 1985.. Povod je bila Univerzijada. Zagreb mi se tada učinio kao da lebdi jedan ‘tik’ iznad Beča. To je bio moj subjektivni osjećaj. Doživljavao sam grad vrlo eteričnim. Zagreb nije utopija, Zagreb je čist. Zagreb mi je dao sve. U Hrvatskoj sam napravio ‘Feničanke’, ‘Elektru’, ‘Revizora’, ‘Višnjika’, ‘Dunda Maroja’, ‘Helenu’, ‘Kraljevo’... ‘Naciju od Sternheima’ nakon koje je počeo napad na Hrvatsku i Domovinski rat.
Tada, 1991., zatražili ste hrvatsko državljanstvo...
- Da, smatrao sam da je to pitanje časti. Otišli smo zajedno, Mirko Kovač i ja, u Ministarstvo unutarnjih poslova. Dugo smo čekali u dugom hodniku. Dobili smo hrvatsko državljanstvo. To je bilo časno. Kasnije sam spoznao kako je lako od Abela postati Kain. Nepovratni je to put. Nakon predstave ‘Velika magija’ u Puli, pokazali su mi prstom prema zapadu i rekli: tamo ti je Italija. Otišao sam, ali ne u Italiju nego u Njemačku, u Wuppertal kod Pine Bausch. Dolazio sam u Split, napravio tetralogiju Šovagovićevu. Dolazio bih u Hrvatsku, radio predstavu i otišao. Nisam više tu stalno boravio.
Sad imate stan, uz Kazalište Gavella...
- Imam. 39 kvadrata... u Dalmatinskoj ulici.
U Zagrebu ste se vjenčali s našom slavnom glumicom...
- Da, to je davno bilo. Pa je puklo. Jako je cijenim i volim, i danas. Jednog dana ćemo, možda, ponovno raditi predstavu, zajedno... Tko zna? Svakako, bilo bi zanimljivo.
Imate li djece?
- Na raznim stranama svijeta su. Imam dva sina blizanca i djevojčicu. Blizanci se zovu Aurel i Adalbert. Kćer Gioia. Jedan je arhitekt u Londonu, drugi je savjetnik u talijanskoj ambasadi. Gioia je još curica.
Koga ste ostavili u Pratu kad ste krenuli u svijet?
- Mamu, tatu, sestru. I tata i mama su mi umrli kad sam imao generalnu probu. Posebna je ljubav između majke i sina. Mama je umrla prije tri godine. Mama i sin se vole beskrajno, a rastaju se u - svađi i gorčini svega nedorečenog. To je tajna te ljubavi. Kad je mama umrla bdio sam nad njom cijelu noć... i gledao je...
Slomili ste, gadno, nogu u Zagrebu... jedne zime...
- Bio je veliki snijeg te zime. Na trotoaru je zaostala jedna velika rupa, od rata, pokrivena tim snijegom. Noga mi je upala baš u tu rupu. Slomio sam nogu na dva mjesta istovremeno.
Namjeravali ste napraviti teatar u Novom Zagrebu?
- Još uvijek namjeravam. Već godinama se to ne realizira zbog nekog zemljišta... tamo. Nikad nisam razumio - zašto? Dobili smo na poklon jednu kazališnu baraku iz Potsdama u Njemačkoj. Još uvijek je baraka tu, na Sajmištu u Zagrebu. Tko zna u kakvom je stanju sada, očekujući godinama nečiju odluku?
Za 13 dana, prvog petka u ožujku, imate premijeru Kosorove ‘Žene’...
- Olako zaboravljate sjajnog Josipa Kosora. Razgovarao sam s Dubravkom Vrgoč i s Ivicom Buljanom o njemu. Radio sam na Akademiji jedan seminar o hrvatskom ekspresionizmu i naišao na Kosorova djela. Godinu dana sam ga čitao. Napisao je 22 drame, od kojih većina nije nikad izvedena u Hrvatskoj. Tri puta je bio kandidiran za Nobelovu nagradu. Puno ga se igralo u Parizu, u Beču, u Berlinu. U Hrvatskoj je očajno loše prolazio. A, svjetski je poznati intelektualac.
Kako vidite svoju ulogu u kulturnom životu Hrvatske?
- Meni je Hrvatska jako bitna jer tu ‘punim baterije’. Vi svi ovdje ste meni - poklon. Sad radim jako puno, zatvaram se doma i čitam. Imam probe. Ne izlazim puno. Viđam jedino Željku Udovičić s kojom godinama surađujem, ona je dramaturginja mojih predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. Izvrsna je. Zahvaljujući boravku u vašem prostoru postao sam jako interesantan Europi. Znate, redatelji su jako potrošna roba. Teško je opstati u toj profesiji u Europi. A znate, ja sam čudna pojava, u estetskom smislu, bio još u Italiji.
Glumci su vaš alat. Kako ih odabirete za pojedinu predstavu?
- Goethe je napisao roman o tome, ‘Srodne duše’. Najprije biram po njihovom umijeću, osobnosti, snazi. I po tome kako piše Goethe, jesu li mi srodne duše. Postoji intuicija, nevidljiva alkemija, kompatibilnost, etička i duhovna vrijednost koju međusobno dijelimo. Važno je pitanje koje ste postavili. Nije nikako lako izabrati glumce koji će ti ‘nositi’ predstavu i dobiti, na kraju, ogroman aplauz. Ako sam ispravno izabrao taj pljesak je namijenjen glumcima, ali i meni.
Možete li glumca motivirati da bude - bolji od sebe samoga?
- Mogu. Pa, to i radim. Na sve nježne i grube načine. Glumci me znaju voljeti i mrziti. Pa zato odigraju sjajnu predstavu.
Tko vas je učinio tako osebujnim redateljem?
- Benno Besson. On je moj umjetnički otac. Švicarski redatelj kojeg sam upoznao u Berlinu gdje sam radio Per Gynta za 700. godišnjicu njemačke prijestolnice. On je tada postao i ostao moj bog do kraja života.
Jeste li tiranin na probama?
- Ja tiranin? Haahaahaaa... Možda jesam, malo....
Sami ste rekli, čitao sam, kako su u Zagrebu glumci mislili da ste lud, ili barem neurotičan, kad su prvi put s vama radili...
- Proizvodio sam neku njima nepoznatu energiju, bio sam akceleriran, pa su glumci mislili: kaj je ovaj...? Šta je s njim...? Lud?
Smirili ste se tijekom proteklog vremena?
- Nisam. Neću vas zavaravati. Nisam i neću se nikada smiriti.
Živimo u doba velikog tehnološkog napretka. No, duh i um čovjeka nisu baš napredovali. Stalno smo na rubu rata, pa i svjetskog?
- Mi jesmo već u ratu. To što se događa s tim terorističkim atentatima - to je rat. Taj rat nećemo dobiti u sljedećih 30 godina. Bit će - sve gore. Svi smo u ratu. I Hrvati su u ratu, samo ovdje ima malo svijesti o tome. Ali, meni je jasno da neće biti rata između Rusije i Amerike. Kad je bio rat između kršćanskih civilizacija, osim malih povijesnih ratova Francuske i Engleske? Nikada. Problem je u fundamentalističkim kulturama. Ali, i mi možemo postati fundamentalisti, nismo cijepljeni protiv toga...
Ostajete li, napokon, u Zagrebu?
- Skoknut ću samo za Uskrs u Siracusu, na Siciliju, moja kćer Gioia želi biti s ocem. Potom se vraćam u vaš i moj Zagreb. Ja sam državljanin Hrvatske.
Kako doživljavate nas, Hrvate?
- Često mi dođe da nekoga poljubim, grizem od ljubavi, a ponekad i da nekog ispljuskam... Zašto? Jer ne razumijem taj vaš vječni nagon da se ide - unazad.