Redatelj Krešimir Dolenčić pogodio je s glavnim glumcem, Enesom Vejzovićem kao Candideom, u scenskoj adaptaciji slavnog Voltaireovog kratkog romana “Candide ili optimizam”. Pronašao je, nadalje, primjeren osnovni ton predstave, a zatim izgradio na njemu energičnu igru od kojih četrdeset prizora.
U potrazi za srećom
Candide je, dakako, glupan ili tek svatković suočen s užasima stvarnog svijeta. Voltarie (1694.-1778.) direktno ismijava Gottfrieda Leibniza, odnosno njegovu knjigu “Monadologija” što je zaključuje poznata rečenica o ovome svijetu kao najboljem od svih mogućih. Voltaire ismijava, paradoksalno, i prosvjetiteljsku ideju napretka.
Candide je, osim filozofski i satiričan, i pikarski roman, zapravo i klasičan, poput Apulejeva “Zlatnog magarca”. Glavni junak dakle kruži preko pola zemaljske kugle u potrazi za srećom koju ne nalazi. Glavni mu je pratitelj učitelj Pangloss, filozof-glupan, koji sam strada čisto usuprot vlastitih “predodžbi” o svijetu. Budući da je je posrijedi danas bismo rekli roman s tezom, on je i ispisan publicistički, uvijek u istom tonu, a događaju se nižu, nesretni, u jednom namjerno kumuliranom neiscrpnom nizu. Takav predložak nije pogodan za scenu osim za kakav brehtovski igrokaz. Namjerni izostanak radnje i potencijalne katarze ovdje je, međutim, iskorišten da se pokaže naprosto kako funkcionira mehanizam pozornice. Dolenčić je dakle izveo svojevrsnu stilsku vježbu, predstavio jednu zajednicu rješenja, scenografskih, dramaturških, scenskih, koja sama po sebi živi kao svojevrsna noćna mora.
Dolenčić se dosjetio da Candide zapravo sanja, otpočetka je u pidžami, a budi li se nakon tog početnog sna (u kojem je izbačen iz udobnosti dotadašnje egzistencije), ostaje otvoreno. Ta barokna igra sa snovima i stvarnošću dala je priliku scenografkinji i kostimografkinji Valentini Crnković da stvori više paralelnih svjetova. Uvodni san, uokviren crvenim zastorima, donosi aktere odjevene u historicističke kostime nadopunjene glomaznim star-trek pokrivalima za glavu: kao da su perike nabujale u goleme tumore. Odličan posao napravila je i suradnica za pokret Iva Peter Dragan, koja je Franju Dijaka uspješno poučila osnovnim elementima trapeza.
Više likova
Enes Vejzović glupost lika dočarava ponajprije čuđenjem. Iskolačenim očima i mirnim tonom. Nad njim se ne možeš sažaliti, ali ti u sat i 35 minuta, koliko traje predstava, ipak priraste srcu. Neki glumci igraju više likova, i to je uvijek uspjelo, jer u osnovi igraju jedan lik, zarobljen istom idejom u različitim tijelima.
Duško Valentić sigurno igra Panglossa, kao dobronamjernog glupana. On, zapravo funkcionira kao mnogo zanimljiviji lik od Candidea. Naime, u njegovu situaciju ugrađen je i stid. Njemu je teže priznati da nije bio u pravu nego da je sad nitko i ništa.
Siniša Ružić nadahnuto igra Baruna, Velikog Inkvizitora, Eunuha i Martina. On je, rekao bih, najbliži Brechtu, jer podvaljuje u rečenice dosta aktualne domaće zbilje. Najveća je možda vrijednost predstave što se, godinama nakon automobilske nesreće, napokon u većoj ulozi našao Đorđe Kukuljica. Osvanuo je u ovoj predstavi čiste dikcije, punog glasa, s mnogo energije, pa i samopouzdanja. Živi je primjer složenosti glumačke profesije. Za pun povratak trebalo mu je, eto, gotovo dva desetljeća…
Bez prerušavanja
Hiperaktivni Franjo Dijak ovdje se pak uglavio u sedam uloga i nije nervozan. Odgovara mu i to što ga redatelj nije potjerao u visoke tonove. Naprotiv.
Nakon mnogo godina u Gavelli je zaigrala i Mirjana Majurec, koja nenametljivo igra dvije manje uloge, Mladenke i Markize. Dvije manje uloge dobro je odigrala i Ankica Dobrić. Barbaru Nolu prvi sam put u životu gledao kako igra staricu bez prerušavanja. Budući da je jako mršava, dobro joj je pristala crnina za starost. Jelena Miholjević još je bolja. S prigušenim humorom igra Barunicu, Propovjednicu, Ropkinju i Damu. Janko Rakoš kao Bugarin, Mornar i Jezuit, među ostalim, također je uspio otplesati na granici karikature. Predstava je dosta donijela i Nataši Janjić Lokas koja igra treću glavnu ulogu, Candideu suđene-nesuđene drage Cunegonde. Isprva je krasotica, a za sat i pol razdebljala ženica bez zuba. Tako je to kad čovjek napokon dosegne sanjano…