KunstTeatar

‘Zašto i mi kao radnici u kulturi ne bismo imali pravo na mogućnost stalnog radnog odnosa, na mirovinsko i zdravstveno?‘

Domagoj Janković, Romana Brajša i Ivan Planinić

 Marko Miscevic/Cropix/Cropix
Oni su predvodnici nezavisne kazališne scene: Romana Brajša, Ivan Planinić i Domagoj Janković

KunstTeatar promijenio je kulturni krajolik zagrebačke Trešnjevke, ali i cjelokupni imaginarij nezavisne scene. Otvoreno progovaraju o stanju na toj nezahvalno "slobodnoj" sceni koja nužno radi preko svojih granica za nejednake budžete koji se financiraju iz džepa svih građana ove države, i grada. Oni su Romana Brajša, Ivan Planinić i Domagoj Janković.

Romana Brajša producentica je KunstTeatra, osnivačica umjetničke organizacije Punctum te producentica Kazališne družine KUFER, uz Ivana Penovića. Osim na nezavisnoj sceni, angažirana je i kao vanjska suradnica na ADU u zvanju umjetničke asistentice. Ivan Planinić redatelj je koji je osim na Akademiji dramske umjetnosti diplomirao i na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Režirao je u ZeKaEmu, HNK Varaždin, HNK Split, Teatru &td, Mini teatru u Ljubljani. Radi na ADU kao vanjski suradnik. Domagoj Janković radi kao glumac, slobodni umjetnik te je dominantno angažiran u polju nezavisne kazališne scene. U svojoj biografiji bilježi više od 15 televizijskih uloga, 20-ak filmskih (dugog i kratkog metra), a kazališnih komada već ni on ne može iz prve pobrojati.

Njih troje naime žive (i) od toga što rade u Kunstu. Iako dobiti u smislu profita nema, ali za tim nisu ni išli kada su pokretali ovaj teatar. Važno im je bilo da stvore nove predstave, ispune maksimalan potencijal broja izvedbi s obzirom na okolnosti te održavaju kontakt s publikama, a u posljednje vrijeme i da provode radioničke programe kako bi što više zainteresirane pa i potencijalne buduće suradnike i publike uključili u Kunst. U razgovoru s ovo troje umjetnika ponudio sam nekoliko teza i osobnih uvida vezanih uz svijet kazališta i svijet kulture koji određuje dosege mogućih kreativnih univerzuma.

Kultura je odraz društva - ako je kazalište preslika tog jednog dijela društva, kakva nam je anamneza, pitam Ivana Planinića, koji duhovito pojašnjava: "Iako pacijent nema akutne napade, bolest je kronična i degenerativna, mogućnost trajnog izlječenja je neizvjesna, ali je, nekim čudom, moguće da će pacijent doživjeti duboku starost i dočekati prirodnu smrt".

Na to se ponešto ozbiljnije nadovezuje Romana Brajša koja pojašnjava da nezavisna scena i u normalnim okolnostima jedva preživljava te pojašnjava: "Pravo je čudo da smo uspjeli opstati tijekom pandemije. Kulturni sadržaj kakav Kunst proizvodi nažalost je u društvu na margini, ali mi ne odustajemo jer još uvijek imamo dovoljno prkosa i entuzijazma, a i drugih poslova uz koje preživljavamo da bismo se mogli baviti ovim. Dok imamo zainteresirane publike, koja se tek sada polako vraća u mjeri kao prije pandemije, zadovoljni smo."

Janković se nadovezuje te pojašnjava perspektivu kazališne margine koja gotovo uvijek nudi ponešto jaču kritičku oštricu: "Iako smo na margini, znatno mijenjamo sveukupnu sliku hrvatskog kazališta. Publike za to što radimo očito ima dovoljno, samo im treba pružiti takav sadržaj. Nadamo se da ćemo s KunstTeatrom inspirirati mlađe generacije da se počnu baviti ovom vrstom posla. Mi smo pokušaj i, nadamo se, početak promjene koju želimo vidjeti na kazališnoj sceni."

image

Domagoj Janković: Nadamo se da ćemo s KunstTeatrom inspirirati mlađe generacije da se počnu baviti ovom vrstom posla

Marko Miscevic/Cropix/Cropix

Kulturna politika, kao što znamo, ne prepoznaje (istu) vrijednost proizvoda koje isporučuju umjetničke organizacije i institucionalni prostori, premda su im produkcijski i ljudski uvjeti neusporedivi. Može li se to promijeniti i što kaže novi Zakon o kazalištu, pitam svoje sugovornike. Planinić optimistično vjeruje da je moguće, iako dosadašnji uvid u stanje govori nešto sasvim drugo: "To se može promijeniti samo ako kreatori kulturnih politika shvate da je nezavisna scena jednako važna koliko i institucionalna. Nažalost, naše kulturne politike, neovisno o tome tko je bio na vlasti, to nisu shvaćale i spram nezavisne scene odnosile su se, manje-više, maćehinski. Sve su te politike promatrale kulturu odozgo prema dolje i nisu imale hrabrosti značajnije mijenjati ustroj i ulogu institucija, a povećati utjecaj umjetničkih organizacija."

Novim zakonom možda se htjelo ići u smjeru otvaranja ansambala prema samostalnim umjetnicima, ali trenutna verzija djeluje kao da će se ionako nesigurna pozicija učiniti samo još nesigurnijom. "Zašto i mi kao radnici u kulturi ne bismo imali pravo na mogućnost stalnog radnog odnosa, na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, na bolovanje, porodiljni, redovite mjesečne prihode. Pa tu su neke dosta elementarne stvari, zar ne? Zašto bi umjetnici čekali 20 godina da bi dobili mogućnosti zapošljavanja na neodređeno?" opravdano se pita Brajša.

Pitam ih na čemu valja inzistirati i mogu li oprimjeriti spomenuti problem. Mnogi pogoni i cijene rada u institucijama suludo su skupi - kako propitati taj sustav, a time ne riskirati gubljenje mogućih poslovnih suradnji? Incestuoznost sustava kao i inherentna "narcisoidnost" malog kruga kao što je kazališni, posebno je toksična. Planinić se slaže te pojašnjava da odgovor leži u bolesti pacijenta iz prvog dijela teksta: "Cijelo društvo, pa tako i kazalište, boluje od loših strana i prethodnog i sadašnjeg političkog sustava. Ili kako se to jednostavnije kaže, dobili smo najgore i od socijalizma i od kapitalizma. Tako je i u kazalištu. Institucije naginju ocvalom socijalizmu, a nezavisna scena raspojasanom kapitalizmu."

image

Romana Brajša: S mlađom generacijom kritičarki i kritičara imamo dobar odnos, redovito nam dolaze na nove predstave, a u razgovorima kasnije iskreno ih zanima što radimo, čak i ako se ponekad ne slažemo, što je sasvim u redu.

Marko Miscevic/Cropix/Cropix

Brajša pojašnjava razliku svoje poslovno-privatne situacije: "Moja pozicija je tu malo drugačija i načelno ne riskiram potencijalne suradnje, ne opterećujem se time hoću li se kome zamjeriti, a i volim vjerovati da se suradnici angažiraju na temelju kvalitete njihova rada, zajedničke vizije i ciljeva, pristupa radu i sl. Barem nastojimo tako angažirati suradnike u Kunstu." Janković dobacuje duhovitu opservaciju: "Kad nema novca, sve je skupo. Ali kad pogledamo koja količina novca se troši za kulturu, vidimo da to i nije neka ozbiljna suma. Ne mislim da je problem u skupoći tih sustava, dapače bilo bi lijepo da se za kulturu odvaja još veća količina novca, ali da se on malo racionalnije troši."

Ponajveći problem s kojim se umjetničke organizacije susreću, poetskim jezikom rečeno - izostanak je budućnosti, odnosno nemogućnost planiranja, nemogućnost konkretne poslovne strategije. Kako tome "doskočiti"? Bacam kosku svojim sugovornicima, svjestan da odgovor nije jasan, dapače, slojevit je. Prvu moguću soluciju redateljski reducirano ponudio je Planinić: "Prvo, na razini financiranja programa potrebno je osigurati višegodišnje financiranje umjetničkih organizacija jer život predstave, od pripreme preko premijere i izvedbi do gostovanja, traje nekoliko godina, a u postojećem sustavu financiranja takvo planiranje nije moguće. Drugo, većina djelatnika u umjetničkim zanimanjima, osim onih koji su stalno zaposleni u institucionalnim kazalištima, nemaju adekvatno riješen radni status i prava koja se vežu uz radni odnos u obliku mirovinskog i zdravstvenog osiguranja."

Romana Brajša nudi onu strožu, konkretniju producentsku anamnezu: "Trenutno je financiranje, s iznimkom Zaklade Kulture nove, u najboljem slučaju jednogodišnje. Rezultati za tekuću godinu često se objavljuju već u toj godini, tek na proljeće ili kasnije, a takav sustav je neodrživ jer onemogućava bilo kakvo planiranje. Nakon objave rezultata prođe i po nekoliko mjeseci do dospijeća sredstava, a manje umjetničke organizacije ili one koje tek počinju s radom, koje najčešće osnivaju mlade umjetnice i umjetnici, ovise često jedino o tim sredstvima." Janković dodaje da problemu dodatno "doskaču" tako što redovito prijavljuju projekte na gotovo sve moguće natječaje, skupljaju pomalo sa svih strana jer jedino sve skupa donekle čini situaciju održivom. A to, u prijevodu, znači jako puno volonterskog rada, uloženog vremena i požrtvovnosti.

Naime, izuzev izuzetno komercijalno orijentiranog kazališnog programa, kazališna produkcija ne može biti samoodrživa bez financiranja iz javnih izvora, barem u onom dijelu koji se tiče javnih potreba u kulturi. Višegodišnje financiranje osiguralo bi veću stabilnost organizacije, lakše planiranje programa i projekata, veću sigurnost svih uključenih, a posljedično i kvalitetniji rad na projektima.

image

Ivan Planinić: Cijelo društvo, pa tako i kazalište, boluje od loših strana i prethodnog i sadašnjeg političkog sustava. Ili kako se to jednostavnije kaže, dobili smo najgore i od socijalizma i od kapitalizma. Tako je i u kazalištu. Institucije naginju ocvalom socijalizmu, a nezavisna scena raspojasanom kapitalizmu

Marko Miscevic/Cropix/Cropix

Mnoge ljude, pogotovo one ponešto klasno deprivilegirane koji su "zapeli"u takvim umjetničkim zanimanjima, ovakvo stanje demotivira i isključi iz lanca poslovanja jer naprosto ne mogu naplatiti svoj rad unatoč (ne)prepoznatom "talentu"? Planinić se slaže s konstatacijom i dodatno podebljava: "A posebno ih demotivira kada vide da deprivilegiranje nije isključivo klasno, nego i klanovsko-interesno i da je pristup sigurnosti i hladovini javnih institucija nekima jednostavniji nego drugima". Brajša se slaže te razlaže moguće razloge: "Tako je, oni koji nemaju financijsko zaleđe ili neke druge izvore prihoda u ovom sektoru mogu opstati jedino uz jako puno besplatnog rada u najčešće neadekvatnim uvjetima u nadi da će jednog dana situacija biti povoljnija, da će se dovoljno dokazati ili da će se sustav promijeniti na bolje. Ali neće sam od sebe."

Naš duh palanke izrazito izbjegava kritičarski diskurs pa se nerijetko upravo iz umjetničkih krugova čuje "jauk neprepoznavanja". Međutim, ovaj kreativni trio nije patetičan niti melankoličan za prošlim vremenima "sjajnih" medija i kritičara. Brajša nam prepričava zajedničko iskustvo: "S mlađom generacijom kritičarki i kritičara imamo dobar odnos, redovito nam dolaze na nove predstave, a u razgovorima kasnije iskreno ih zanima što radimo, čak i ako se ponekad ne slažemo, što je sasvim u redu. Mislim da kritika također treba imati svijest o uvjetima nastanka predstave, pa uzeti u obzir da je podosta različito raditi predstavu redatelja debitanta, prema još neizvedenom tekstu s glumcima tek izašlim s Akademije u okviru budžeta od 30, 40 ili 50 tisuća kuna u odnosu na, primjerice, gradska kazališta. Naprosto proces ne može biti isti, ali ne znači da je rezultat lošiji, dapače."

Prošli mjesec obilježila je premijera predstave "Dobar, loš, mrtav 2: Pakao" po tekstu Pavla Vrkljana i u režiji Ivana Planinića. Produkciju je potpisala Brajša, a glavnu ulogu igra Domagoj Janković. Naime, topos Pakla kao česta destinacija ljudske mašte kroz mnoga umjetnička razdoblja nudi mnoštvo prepoznatljivih usporednih motiva, kao i mjesta za uspostavljanje drukčijeg odnosa prema smrti, jedinom nezaobilaznom trenutku našeg života, ovdje je obrađena duhovito, razigrano i redateljski vješto. Možda (ne)svjesna poruka ovog komada da kulturno politički "raj" mora biti pretpostavka "paklenih" predstava. Znam, zvuči nategnuto, upravo kao i identitet kulturne politike koja to - nije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. lipanj 2022 10:38