.jpg)
Hamleta se mora vidjeti na Lovrijencu, kaže stara kazališna uzrečica. A ja sam se ljetos našao u Dubrovniku s tri četrnaestogodišnje djevojčice, svojim kćerima Olgom i Nelom i njihovom prijateljicom Dorom. Bila je još predsezona, ni prevruće, ni previše turista, i bilo je vrlo ugodno tamo kod nas, nadomak Grada, u Mlinima. I kupanje i šetnje i, naravno, utakmice. No, cure su svakako htjele do Straduna, pa sam u večernji izlet koji nisam mogao izbjeći utkao iznenađenje.
“Vidite li onu tamo tvrđavu, visoko gore na stijeni?” upitao sam cure s terase na Pilama ispod koje valovi lupaju u Bokar i o šljunčano žalo. “To vam je Lovrijenac, najljepša od dubrovačkih tvrđava, koju su sagradili ne da bi se branio grad, nego da bi se imao gdje igrati Hamlet”.
Ženska verzija
Cure do sada nisu gledale Hamleta, ni u kazalištu ni na filmu, no čitali smo prije spavanja puno puta Lambove “Priče iz Shakespearea”, pa im je nešto ostalo.
Nakon što sam napokon prepričao djeci kako Hamlet izgleda kod Shakespearea, morao sam reći i da ono što ćemo gledati možda baš i neće biti Hamlet, nego možda Hamleta, odnosno da glavni lik tumači glumica. Da, bile su prilično zbunjene.
Od milijun verzija Hamleta koje znam ili ne znam, najstarija ženska verzija koju sam gledao jest ona Aste Nielsen. Nekad čuvena danska filmska glumica svjetskoga glasa (iako u doba nijema filma) osnovala je vlastitu filmsku kompaniju samo da snimi film i zaigra ne Ofeliju, ne Kraljicu, nego Hamleta - ali kao ženu. Tamo je sve smislila kraljica koja u odsutnosti kralja koji je ratovao rodi curicu, umjesto dečka koji treba preuzeti prijestolje. Zato je curu podizala kao Hamleta i skrivala to od kralja kojega je onda s njegovim bratom ubila, itd... itd... Tamo Horacije tek grleći ubijenog Hamleta shvati da je ovaj - žena! Asta Nielsen je tada bila dovoljno jak glumački autoritet, pa je film nahvalio i New York Times. Eto, danas je to filmska arheologija, ali to pitanje rodno/spolnih uvjetovanosti u svijetu u kojem živimo već je tada bilo sasvim jasno postavljeno. Ali i konzekventno provedeno izmjenama u tekstu.
No, Lovrijenac doista jest posebno mjesto. Uostalom, povijest Dubrovačkih ljetnih igara neraskidivo je vezana za taj prostor, još otkako su pedesetih godina prošlog stoljeća Marko Fotez i ekipa shvatili da su dubrovački trgovi, zidine i tvrđave idealni, ready made scenografije za kazalište pod vedrim nebom. Georgij Paro Krležina je Areteja tako genijalno smjestio u tvrđavu Bokar da je iskoristio i putničke avione koji su letjeli tijekom predstave gledateljima iznad glava i muziku koja je treštala iz obližnjeg restorana Ocean. Gloriju se na užas biskupa igralo pred katedralom, Kafetariju, Dunda Maroja, Skupa itd. po gradskim trgovima, svakakva čuda su se događala i po valama, kao i na Minčeti, Revelinu i svetom Ivanu. Igralo se i po starim tvornicama, školama, đardinima, a Vojnovića je još Spaić postavio i u Kneževu dvoru, i u Sponzi, i u gruškome ljetnikovcu. Sigurno bi bilo zanimljivo napraviti kartu Grada s upisanim predstavama i sezonama kad se gdje i što igralo. Ta Paro je čak sagradio i drveni, pravi brod kojim je Krležin Kolumbo zajedno s publikom oplovio tijekom predstave susjedni otok Lokrum.
Na fotografiji: Valovi pod tvrđavom Lovrijenac u vrijeme olujnog juga
No tvrđava Lovrijenac, ne samo zato što je samostojeća, najviša, najljepša i najveća, ona je i sukus ambijentalnog kazališta. Svi dubrovački Hamleti, koliko ja pamtim, igrali su se gore. Nakon što je dragi bog Fotezu pokazao Lovrijenac kao savršenu scenografiju za Hamleta, s Veljkom Maričićem u naslovnoj ulozi, 1952., tamo ih se igralo nebrojeno. Od Rade Šerbedžije, preko Ive Gregurevića, do Gorana Višnjića i Luke Dragića, od Dereka Jacobija, preko Laze Ristovskog, do Daniela Day-Lewisa. Zadnjih godina nikako da se netko odvaži, Dubrovačke ljetne igre kao da gube snagu, no zato se, izgleda, rodio Midsummer Festival.
Midsummer Festival vode dvije tvrtke, Brilliant Events u Dubrovniku i Honey-Tongued Production u Londonu. No, vode je naši ljudi. “Mi smo shvatili da nedostaje sadržaja za strance”, rekla mi je Darija Mikulandra Žanetić koja je cijelu priču pokrenula s Jelenom Maržić. “Tako preko Filipa Krenusa u Londonu nalazimo glumce i redatelje, a sami biramo repertoar.” Dosad su već postavili San ljetne noći, a prošlogodišnjih Na tri kralja uspjeli su prodati i u Beč, u Vienna English Theatre gdje će predstava igrati najesen, mjesec i pol dana. “U Londonu napravimo audiciju, uigramo ansambl i onda ih dovedemo da se predstava finišira u Dubrovniku.” Midsummerovci rade svoje programe s Gradom i Turističkom zajednicom, kao partnerima, inače si vjerojatno ne bi mogli priuštiti najam Lovrijenca.
Mračne odaje
Tako smo, eto, dobili i najnoviju produkciju Hamleta na Lovrijencu, s redateljicom Helen Tennison i Helen Millar u ulozi Hamleta. Hamlet kao žena, hm. Istina, još je čuvena Sarah Bernhardt, početkom 20. stoljeća zaigrala Hamleta, doduše, uvjeren sam, jedino zato da bi pokazala da i to može, a ne da liku promijeni spol, a od tada do danas ima, kako se vidjelo iz programske knjižice podosta primjera da su Hamleta na razne načine, na svim stranama svijeta igrale žene.
Ulaz u tvrđavu Lovrijenac
Kad smo se napokon popeli na Lovrijenac, pod nama se otvorio cijeli grad, u devet navečer, u samom sutonu, zidina već bajkovito osvijetljenih, Dubrovnik je bio dovoljno daleko pod nama da se činilo kao da je utihnuo. No, taj je pogled bio tek predigra. Onda smo ušli kroz uska vrata u samu tvrđavu, vrludali mračnim kamenim odajama, sve do gledališta.
Smjestili smo se, pročitali programsku knjižicu, a onda se sve pogasilo i iz mraka je izronio novi Lovrijenac, kojega je veličanstveno za ovu priliku priredio veliki mag kazališnog svjetla Saša Mondekar. Tijekom predstave jedine prave scenografske izmjene bile su njegove. Reflektori su otvarali i zatvarali perspektive, hodnike, pa čak i bunar u kojem će se Ofelija utopiti. A pri tome je ostavio i dovoljna prostora mraku, onom mraku koji je na Lovrijencu tako lijepo opisao pjesnik Danijel Dragojević, mraku u kojem svaki od nas traži svoju predstavu.
Zašto svi glumci na svijetu žele igrati Hamleta, pitao se u svojoj knjizi najveći hrvatski glumac svih vremena, moćni Fabijan Šovagović, ali on, naravno, nikada nije zaigrao Hamleta. Krsto Papić ga je genijalno kastirao kao promatrača cijele drame, učitelja, u nenadmašnoj Brešanovoj verziji Hamleta, onog u Mrduši Donjoj, u filmu iz 1973. Prolazilo mi je sve to kroz glavu - čak i onaj Stoppardov Hamlet u &TD-u od kojeg je predstavu života napravio Zlatko Bourek - sve dok se na zidinama iznad nas nisu pojavili stražari, s onim, “Tko ide?” Mojim curama oči su bljesnule, čarolija Lovrijenca počela je djelovati.
Predstava je išla mirno svojim tokom, s pokojom efektnom videoprojekcijom buba koje gmižu uza zidove, ili grubljim zvučnim efektom da bi se podcrtalo raspoloženje, sve do pauze. Curama sam isticao najvažnije momente, ili čuvene citate, a one su, vidljivo impresionirane, strpljivo pratile radnju. Nismo u pauzi puno komentirali, osim da podosta glumaca igra više uloga, jer sam ih žurno poveo na najviše palisade Lovrijenca, gdje je hodio duh Hamletova oca, otvorio im poglede na sve četiri strane svijeta, a onda ih proveo mističnim prolazima koje koriste glumci i baš kad su nas ljubazne tetice upozorile da se onuda nije smjelo, mi smo obilazak veličanstvenoga zdanja već završili i sjeli da dočekamo nastavak.
Tvrđava Lovrijenac snimljena iz zraka
Što reći o toj ženi u ulozi Hamleta? Zapravo je tom zamjenom ukinut spol glavnog lika, štogod o tome mislila i htjela redateljica. Koje li ironije!? U Shakespeareovo vrijeme na scenu se nisu smjele popeti glumice, pa su muškarci, uglavnom mladići, igrali ženske uloge dok bi im to glas dopuštao. U ovoj predstavi odabrana Helen Millar - koja na početku znakovito prikrije grudi da vidimo da je žensko - igra Hamleta bespolno, oslanjajući se na igru tijela, lišena ženskih atributa, gotovo da ga pleše. Onako mršava, utegnuta u rastezljive hlače i crnu majičicu, uglavnom skrivene kose i lijepoga, ali ipak preozbiljna lica, kao da nije ni pokušala biti dopadljiva. Nije tu bilo strasti. Frustracija je pojela cijelu ulogu.
.jpg)
Prvi ženski Hamlet u Hrvatskoj, kojeg na dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac igra Helen Millar, do sada je oduševio tisuće gledatelja. Fotografije s predstave snimio je svestrani britanski umjetnik Bari Goddard, čija je izložba dio festivala Midsummer Scene.
2016. godine, kad cijeli svijet slavi 400 godina od Shakespeareove smrti, naša se kazališta nisu baš istaknula. Nije bilo niti jedne dramske premijere Shakespearea, osim u dubrovačkom kazalištu Marin Držić, gdje su postavili Macbetha. U Gavelli su odustali od Otella, u ZeKaeMu repriziraju zanimljivog, gotovo eksperimentalnog Frljićeva Hamleta i to je to (uz snimke sjajnih engleskih predstava u Tuškancu). Balet Romea i Julije u HNK smo promašili, na Otela zakasnili, pa sam cure s veseljem poveo na Hamleta. I nisam pogriješio. Bez obzira na glumačku ekipu koja se doimala kao brzinski sklepana putujuća družina i bez obzira na tek naznačene redateljičine ideje.
Gusarske papige
Doista, osim gusarskih papiga kod Onofrijeve česme, kostimiranih ljudi na štulama po Stradunu koji dijele reklame za restorane, Kineza koji odrađuju privatne foto sessione, Prijestolja iz čuvene serije i kakofonije bendova, od Pila gdje se lupa po gitari flamenco, do samostana Male braće gdje krči na zvučnik duo gitare i violine, do Orlandova stupa pored koje pop praše dvije gitare i klavijaturist, za goste kafića koji je stolcima pokrio pola trga - što drugo djeci pokazati koja upravo kreću u gimnaziju? Koji drugi Dubrovnik?
Već smo se polako od Ploča odmicali uzbrdo i nakratko zastali na jednoj od klupa. Zagledali smo se preko plaže prema Lokrumu. Dvije velike jahte bile su usidrene na pola puta, puhao je prilično jak, vreli vjetar. Smirili smo se i zamislili. Zdesna, pod nama su opet bile dubrovačke zidine, sada iz suprotnoga rakursa.
“Izgleda kao Kamelot, taj Lovrijenac, jako je mračno u onoj dubini, okolo”, reče Nela.
“Jako sam pazila da ne padnem”, reče Olga.
“Samo još da je predstava bila malo bolja”, dodala je na kraju naša mala prijateljica Dora.
Da, mislio sam si, šteta da nije bilo bolje, ali onda sam se sjetio jednog od prikladnih citata iz Hamleta.
“Sjećate li se kad Ofelija, već luda, kaže, ‘Good night, ladies, Good night’?” upitao sam ih. “Možda je vrijeme, moje male dame, da i mi krenemo na spavanje?”
Već su sve tri bile snene, baš kao i ja, no onda sam se, gledajući ih tako usporene, sjetio i refrena one Lou Reedove pjesme, parafraze Ofelijinih rečenica, u sasvim petnaestom kontekstu, “Goodnight sweet ladies, ah, ladies goodnight... It’s time to say Good Bye!”