Zagrebački operni festival i treću godinu zaredom uspješno popunjava repertoar opernih naslova našeg središnjeg nacionalnog kazališta. Ono što se ne može vidjeti u sezoni, doživi se na gostovanjima - festivalski je koncept. U tom se svjetlu osobito istaknula predstava Puccinijeve treće opere i njegova prvog uspjeha koji će ga proslaviti preko noći, "Manon Lescaut", posljednji put postavljena u Zagrebu prije cijeloga desetljeća. Doduše ovog ju je ožujka postavila i Rijeka (premijera je bila 28. ožujka), ali to je ipak drugi grad i druga publika. Kako je cijela sezona bila u znaku Puccinijeve 100. obljetnice smrti (koja se ispunila 29. studenoga 2024.), sve su opere svijeta posezale za njegovim naslovima, pa je u svibnju to učinila i Ljubljana, u svojem "službenom" timu, pod glazbenim vodstvom šef-dirigenta ansambla, mladog belgijskog maestra Ayrtona Desimpelaerea (u travnju je gostovao u Rijeci kao dirigent baleta "Pepeljuga" u koreografiji Lea Mujića) i najčešćeg ljubljanskog redateljskog suradnika kad je opera toga grada u pitanju, Talijana iz Južnog Tirola, Manfreda Schweigkoflera.
Publika je te večeri pokazala veliko zanimanje za predstavu, tražila se karta više jer Puccinija ne propušta nijedan ljubitelj belcanta. Koliko god "Manon Lescaut" danas više nije toliko popularna kao njegove kasnije uspješnice - "La bohème", "Tosca" ili "Madame Butterfly" (za razliku od skladateljeva života, kad je bila njegova najpoznatija opera), ovo je ipak iskonski Puccini. Ovdje kao mladi skladatelj, nakon dva operna gafa, otkriva formulu za uspjeh: snažan libreto temeljen na književnom klasiku (romanu Abbéa Prévosta koji je u doba izlaska iz tiska 1731. zbog lascivnosti bio zabranjen, što je - kao svako zabranjeno voće - samo raspirilo njegovu popularnost), snažna tragična ženska junakinja u prvom planu i rijeke emocija kroz glazbu koja u dahu prati dramu. Toliko je vjerovao u uspjeh svoje "Manon Lescaut" da se nije obazirao na mnogobrojne već prethodno napisane opere na isti siže, od kojih je najpoznatija "Manon" Francuza Julesa Masseneta.
"Žena kao Manon može imati više ljubavnika, pa zaslužuje i više opera", rekao je jednom prigodom skladatelj koji je obožavao žene. Učinio je pravi klasik, razumljiv u svim vremenskim i društvenim okvirima: mlada i lijepa Manon Lescaut u muškom je trokutu manipulacije između lakomog brata Lescauta kao skrbnika, bogatog starog bankara Gerontea kao sponzora i viteza-studenta Des Grieuxa kao jedine iskrene ljubavi koja ju na kraju prati sve do smrti u bespućima američke pustinje. Produkcija radnju te uzlet i rasap psihe junakinje dočarava u prvom planu unutar apstraktne kockaste scenografije njemačkog arhiteksta Waltera Schützea. Prostor je namjerno zagušen kako bi se naša pozornost usmjerila na suodnos među likovima, a zbor sveo na komičan lutkarski dekor. Kostimi poznate slovenske modne dizajnerice Matee Benedetti u prizorima raskoši se oslanjaju na krinoline 18. stoljeća i time povijesno podudaraju s vremenom nastanka priče u doba Abbéa Prevosta, a u prizorima moralnoga i društvenog pada, u zatvoreničkom prizoru u luci Le Havre, gdje kurtizane, među kojima je i Manon, čekaju deportaciju u kažnjeničku koloniju u Louisianu, a bilokakvu individualnost i humanost negiraju crne halje. Posebno su razigrane videoprojekcije talijanskog 3D-umjetnika Christopha Grigorettija na elementima scenografije i prozračnom zastoru, koje likovno i tekstualno upotpunjuju pripovijest.
U prvom je planu Mojca Bitenc Križaj, sopranistica lirskoga glasa, nevjerojatne kulture pjevanja, finoće, ali i snage dramskoga facha, iznimne scenske spretnosti i uvjerljivosti interpretacije koja se u potpunosti suživjela s cijelom dramom naslovne junakinje. Mlada je Slovenka u Ljubljani diplomirala medicinu, a u Zagrebu magistrirala solo pjevanje u klasi Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji. Uz svoju je profesoricu kao Janka Polića Kamova ona, kao njegova ljubljena Maja, debitirala u Hrvatskoj godine 2021. na praizvedbi Opere po Kamovu akademika Zorana Juranića u riječkome HNK Ivana pl. Zajca. No, od tada se razvila u nevjerojatno moćnu pjevačicu i scensku umjetnicu koja suptilno portretira sve dimenzije psihičkog i moralnog rasapa naslovne junakinje. Na njezin se stameni legato i iskričave proplamsaje reflektira muški glasovni raster: njezin je životni partner, suprug Domen Križaj, ovdje Manonin brat Lescaut, s toplim baritonom i okretnošću glavnog spletkara, dok je Manonin scenski partner ovdje gost iz Bugarske, srčani tenor Ivan Momirov, u ulozi smrtno zaljubljenog Viteza des Grieuxa koji je poseban glasovni fenomen glasnoće i izražajnosti (s čijom smo se vokalnom nadmoći proteklih sezona već upoznali na njegovim gostovanjima u Rijeci).
Naglašeni basbaritonski vibrato našeg Brođanina Saše Čana, dugogodišnjeg prvaka Ljubljanske opere, dramaturški se skladno uklopio u profil ostarjelog pohotnika Gerontea di Ravoira, izvora svih Manoninih nevolja. Okvir za scenski razvoj karakternog četverolista dali su i kultivirani interpreti epizodnih likova - tenor Edvard Strah u čak tri uloge (Edmondo, Baletni majstor i Palitel svjetiljki), bariton Vladimir Jakšić (Stražar) i bas Zoran Potočan (Brodski časnik). Posebne pohvale finom zboru (zborovođa Željka Ulčnik Remic) i besprijekornom orkestru Ljubljanske opere kojim je razigrani maestro Desimpelaere dao dodatni sjaj i polet. Posebne pohvale mladom plesnom paru u prizoru poznatog orkestralnog intermezza pred treći čin koji oslikava put u Le Havre, solistima Ljubavnog baleta, Japanki Marin Ino i Beglijancu Lukasu Baremanu, koji su u koreografiji svojeg austrijskog kolege iz ansambla, Lukasa Zuschlaga, plesno portretirali avatare Manon i Des Grieuxa. Zagrebačka je publika dugim pljeskom i ovacijama pokazala da ju je ljubljanska predstava istinski oduševila i razgalila, u čemu operni festival s ovakvim gostovanjima dobiva puni smisao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....