INTERVJU: SAŠA BROZ

‘Zgražam se kad vidim intervencije na licu glumica. Sjećanja na djeda Tita? Opet ta tema...‘

Saša Broz trenutno u Zagrebačkom kazalištu mladih svakodnevno vodi probe ‘Čarobnjaka iz Oza‘, a premijera se očekuje u studenom

Sašu Broz - celebrity forever, veselilo to nju ili ne - kroz posao poznajem dugo. Malo se toga na njoj mijenja. Vitka linija, duga kosa, odlučna rečenica, zvonki glas. S vremenom, možda, nešto od toga više neće biti isto, ali pogled koji kaže da će u stvarima o kojima ona odlučuje biti baš onako kako je ona odlučila - i nikako drukčije! - neće se na licu unuke Josipa Broza promijeniti nikad.

Saša Broz trenutno u Zagrebačkom kazalištu mladih svakodnevno vodi probe "Čarobnjaka iz Oza", a premijera se, ne pomuti li nešto korona, očekuje u studenom. Ova kazališna redateljica, djevojčica s poznate fotografije na kojoj s predsjednikom Jugoslavije šeta Vangom, prošloga je tjedna u treću samostalnu izložbu ispratila kćer Saru. Dobila ju je u braku s glumcem Rankom Zidarićem. Ali, mlada se slikarica danas ne preziva ni Broz, ni Zidarić, nego - Haas. I o tome nešto u ovom intervjuu...

Svaki dan Saši Broz strogo je isplaniran. Od plana ne odustaje i trenutno malo toga pripušta u svoju posvećenost "Čarobnjaku iz Oza", pa smo se i ovim intervjuom bavile cijeli tjedan. Ne buni se, predano surađuje, traži "rupe" u svojem rasporedu. Jer, kako kaže, suvremeni nas je život doveo do toga da su upravo žene u njezinim godinama - rođena je 1968. - danas radno najaktivnije.

'Čarobnjak iz Oza'... Zvuči dobro, jer treba nam svima čarobnjak ovih dana...

- Da, 'Čarobnjak iz Oza', na moje veliko veselje. Moja prva suradnja sa ZKM-om, dugo sam je čekala, s jednim od mojih najdražih romana, s ansamblom ZKM-a u koji sam se zaljubila. Lako je zaljubiti se u ansambl koji je svojim talentom, radom i profesionalizmom postao globalni kazališni brend. Zahvalna sam ravnateljici Snježani Abramović Milković na prilici.

image
Darko Tomas/Cropix

Predstava će biti zanimljiva i starijima?

- Puno surađujem s teatrima za djecu, uvijek nastojim da predstava bude interesantna svim generacijama, onima koji dovedu djecu u kazalište. Nikolina Bogdanović je napravila briljantnu i duhovitu adaptaciju, a činjenica da se neopisivo zabavljamo na probama govori da bi se predstava mogla svidjeti širem auditoriju.

Tko je čarobnjak iz Oza danas? Političari?

- Frank Baum je jednom rekao da je lik Oza posvetio svim neuspješnim američkim predsjednicima 19. stoljeća. Mi se, dakako, politikom u predstavi nemamo namjeru baviti. U ovoj duhovitoj adaptaciji Oz je lik koji je posve običan, ali ga potreba da bude netko važan, neobičan, čudesan pretvara u varalicu, manipulatora, lažljivca. Djeci će takav Oz biti prepoznatljiv s obzirom na to da živimo u svijetu gdje nebitni likovi na vodeće pozicije dolaze manipulacijom, varanjem i lažima, a ne znanjem, stručnošću i zdravom ambicijom.

Epidemiološka preporuka da se djecu ne dovodi u teatar još je na snazi.

- Ljuta sam zbog toga. Poštujemo sve mjere, tako ćemo i dalje i odgovorno tvrdim - kazališta su mnogo sigurnija od drugih prostora u kojima takve kontrole nema. Onog trenutka kada je stožer počeo donositi političke odluke, a ne one koje su jednake za sve, on je izgubio kredibilitet.

Pratite izbore u SDP-u?

- Ne. Sve vrijeme dajem teatru i svojim obavezama na HRT-u. Današnja hrvatska politika je loš vic. Samo što od lošeg vica nema štete, a od hrvatske politike znamo da šteta može biti golema. Posljedice korone i potresa ogromne su, a u isto vrijeme nas trese estradni 'igrokaz' vodećih političkih struktura.

Bili ste članica SDP-a?

- Nikad nisam bila članica nijedne stranke, niti ću biti.

Pristali biste biti ministrica kulture ako ikad SDP dođe na vlast?

- Iskreno, trenutačno ne. Ne motivira aktualna politička situacija u zemlji! Puno bi se toga moralo presložiti da bi meni ili nekom poput mene to bilo privlačno. Ali, možda jednom i promijenim mišljenje. Uostalom, zašto mislite da bi mene isključivo SDP mogao angažirati kao ministricu?

image
Darko Tomas/Cropix

E, pa... nitko ne može doći na gotovo... sve je to dio posla.

- Slažem se. Ali prihvatila bih se nečeg kreativnijeg. Recimo, vrlo rado bih se prihvatila vođenja nekog teatra. Apsolutno da! Tada možeš ipak brže vidjeti rezultate svoga rada.

Vi ste i bili ravnateljica - i Istarskog kazališta, i Opere HNK u Rijeci...

- Bila su to divna iskustva. U Puli sam naučila kako biti menadžer, a u Rijeci sam vodila jedan od ponajboljih opernih ansambla u zemlji. Nažalost, nisam imala dovoljno slobode u kreiranju programa, a pozicija izvršitelja me ne zanima, pa sam se vratila u Zagreb. U principu, cijelu sam karijeru slobodnjak.

Više volite dramski ili operni teatar?

- Opera je ostala moja tiha patnja jer iza sebe imam samo jednu opernu režiju - 'Svijetleći grad' Ive Lhotka-Kalinskog, za što me angažirala Glazbena tribina u Opatiji, a radila sam je u suradnji s riječkom Operom. I silno bih voljela dobiti još koju priliku... a dramskim se aktivno bavim.

Vaša najdraža opera?

- Obožavam baroknu operu, koja kod nas nije etablirana. To bi bio izazov. Obožavam i Händela, Mozarta, Wagnera... S kćeri Sarom namjeravala sam ove sezone otići u New York, u Metropolitan. Nažalost, to ćemo pričekati jer Metropolitan cijelu sezonu ostaje zatvoren zbog korone.

Operu ste zavoljeli kroz balet, jer bili ste mala balerina.

- Da, plesala sam klasični balet. Nakon školovanja u Zagrebu odradila sam i dvije godine stručnog usavršavanja na MAXY baletnoj akademiji pri Boljšoj teatru. Međutim, tamo sam ozbiljno ozlijedila stopalo. Ozljeda je bila takva da je moja budućnost kao primabalerine bila upitna i neizvjesna. Opcija da plešem uz bolove nije dolazila u obzir. Strašno mi je bilo žao jer sam počela rano plesati, sve podredila tome... na kraju, odlučila sam se za kazališnu režiju. Ali, iz perspektive zrele žene, koja ima osjećaj da ima još puno toga napraviti u svojem poslu, drago mi je. Jer, da sam balerina, odavno bih bila u mirovini, a stalno imam osjećaj da moje vrijeme tek dolazi.

U Moskvi ste bili kao mlada djevojka. Kako vam je bilo?

- To su bile formativne godine, neposredno prije moje punoljetnosti. A sve moje obaveze ondje završile su dva dana prije tragedije u Černobilu. Uvjeti su bili jako skromni, internat je bio za strane studente, ali u Moskvi u to vrijeme nije bilo gotovo ničega, teško je bilo održavati i higijenu... Ipak, pred činjenicom da se tamo događa najbolji klasični balet na svijetu, sve je nestajalo. Danas bih razmislila bih li svojoj kćeri dopustila da ode u takve okolnosti... a i moji roditelji su se borili i predlagali mi usavršavanje u milanskoj Scali, u pariškoj Operi, Londonu... ali ja sam se odlučila za Moskvu, i bila jako uporna i tvrdoglava.

image
Darko Tomas/Cropix

Da, pačku je teško prežaliti...

- Točno... i ta zadnja pačka u kojoj sam plesala Vilu jorgovana u 'Trnoružici' rađena je u radionici Het Nationale Balleta u Amsterdamu.

Od koga ste najviše naučili u životnom smislu?

- Ono najbitnije - od same sebe. Sve loše stvari došle su iz onoga u što sam se sama onako tvrdoglava uvalila. Ljekovito je učiti na vlastitim pogreškama.

Koje tvrdoglave odluke?

- Privatno, mislim da sam imala loših procjena, a poslovno, mislim da nisam donijela nijednu pogrešnu. Temelj za sve životno važne stvari dala je obitelj: odgojem, forsiranjem obrazovanja, usmjeravanjem i u konačnici podrškom uvijek kada je to bilo potrebno.

Uz koju ste predstavu najviše 'narasli'?

- U Gavelli sam režirala '97. 'Poljubac žene pauka', prema romanu Manuela Puiga, i radila sa svojim bivšim suprugom Rankom Zidarićem, Senkom Bulić, Draženom Šivkom. Okrenula me kao osobu, potpuno prebacila.

A kad vas predstava niti ne dotakne?

- Dogodilo mi se više puta... strašno. Krivila bih samu sebe da nisam dovoljno motivirala glumce, sebe. Ono što radim mora me katarzično dotaknuti. Emocija mi je najbitnija. A u 'Ženi pauku' jedna scena koju sam prošla s glumcima navela me da u pauzi plačem tako da se ne mogu zaustaviti... Breaking point iz kojeg znate da će proizaći nešto vrlo dobro.

Na Zagrebačkom smo Trgu Republike, donedavno Maršala Tita... kako se osjećate?

- O tome ne razmišljam, hvala Bogu imam previše posla da bih se bavila takvim stvarima. Za mene su te promjene imena trgova, ulica i seljakanje kipića vrtićka razina.

Niste ljuti na Milanovića što nije vratio bistu vašeg djeda na Pantovčak?

- Ne razmišljam ni o Milanoviću, ni o Plenkoviću, a ni o bisti. Jednom sam na svojem profilu napisala da ne trebamo od rezidencije raditi izložbu... i sada je tako. Nema nikakvih kipića i to je bila ispravna odluka. Moj ideal je društvo uređeno po uzoru na Skandinavce, s jakim akcentom na socijalnu osjetljivost. Svaki ekstrem, i desni, a i lijevi, može biti poguban. Prošlo je vrijeme velikih revolucionarnih ideala, a politika temeljena i okrenuta ideologiji trebala bi biti prošlo svršeno vrijeme. Zemlju iz krize neće izvući ni desnica ni ljevica, nego besprijekoran menadžer koji će svoje suradnike birati isključivo na temelju njihove stručnosti i rezultata, a ne vjerske i ideološke opredijeljenosti.

image
Darko Tomas/Cropix

Koja su vaša najranija sjećanja na djeda, J. B. Tita?

- Opet ta tema...

Glasnogovornica ste vašeg djeda, tu se ništa ne može.

- Nije da bih se htjela toga osloboditi, nego se pitam koga više to zanima. Imam li što novo reći o toj temi? Prema meni je uvijek imao i nježan i ozbiljan gard. Vodio je sa mnom razgovore na način na koji to nisu činili moji roditelji, ili neka druga starija osoba. Volio je da mu pričam što čitam, u vrlo ranoj dobi, provocirao je moju maštu. Razgovarali smo i o mom baletu... uvijek sve više kroz razgovore nego kroz igru jer on je ipak imao neke ozbiljne godine. Sve stvari koje su me o djedu zanimale kada sam odrasla, čula sam od svoje bake Herte Haas. Te su priče bile pravi filmski scenariji... Ipak želim dosta toga zadržati samo za sebe.

Herta Haas, mlada komunistička ilegalka, iz odvjetničke obitelji, lijepa, karizmatična...

- Znala sam je često pitati, pa što je tebe, baka, natjeralo da iz obitelji koja je imala odvjetničke urede u Beču, Grazu i Mariboru, čiji je otac Henrik Aleksandar Haas bio poliglot, govorio 27 jezika, bio osnivač esperanta za Balkan, odeš u ilegalce... pa mi je ona objasnila da se radi o mladalačkom buntu, revolucionarnoj ideji i borbi za bolje i pravednije društvo.

Kad su se upoznali ona i Tito, znala je da je generalni sekretar Komunističke partije?

- Da, ali ju je ipak iznenadio, šarmantnim samouvjerenim stavom, elegantnim bijelim odijelom, s vrhunskim satom, poznatim cigarama. Bila je šokirana, nije vjerovala da se radi o liku s kojim se trebala sastati. Živjeli su neko vrijeme u talijanskoj četvrti u Parizu... Njihov odnos bio vrlo intenzivan u burnim vremenima. Prava filmska priča, ali kad ju je deda nakon rata pozvao da mu se vrati, rekla je - ne.

I vaša kćerka, slikarica Sara, uzela je bakino prezime otkad je počela izlagati.

- Sara je kao mala slušala prabakine priče, bila je svjesna koliko nam je Herta svima važna. Nakon bakine smrti prezime Haas više nitko u obitelji nije nosio. Sara ga je nedavno uzela iz poštovanja prema Herti. Kao slikarica, također se htjela emancipirati u odnosu na prezime Zidarić, pa i Broz.

Herta Haas nikad nije htjela ništa reći loše o Titu, govorila je - rat nas je razdvojio.

- Baka ga je voljela do kraja svog života.

Kad ste zadnji put vidjeli djeda?

- Godine 1979., krajem kolovoza, pred polazak na Kubu. Kad se vratio, vrlo je brzo otišao u bolnicu, zabranio je da se mene dovodi, očito je htio da ga pamtim drugačije.

Idete li u Kumrovec?

- Ne često, ali češće nego u Beograd. Dva dana prije lockdowna imali smo gostovanje 'Ljubavnih pisama Staljinu' u Beogradu, bila sam kod svojih teta, djedu na grobu...

Čelična ste lady hrvatskog teatra. Kako zacrtate, tako bude.

*- Bez sumnje. No, režiju doživljavam kao grupnu umjetničku terapiju. Trenutačno radim s velikim ansamblom i važno mi je da se svi osjećaju dobro unutar okvira koje sam postavila. Radi se o nevjerojatno talentiranim i motiviranim glumcima uživanje i izazov je svaka interakcija na probama 'Čarobnjaka iz Oza'.

Ali sigurno imate neke strahove...

- Svi ih imamo. Ne mogu reći da sam ih sve osvijestila. Neopisiv strah imam od odvajanja od bliskih osoba, rastanaka svih vrsta... i potresa. Ono što sam uspjela jest 'otpustiti' sebe i svoj život privatno, dakle, tu neka se dogodi što se treba dogoditi, u svim segmentima, i to se pokazalo kao dobra odluka. Epidemija je ljude koji su control freakovi kao ja naučila da neke stvari naprosto nisu u našim rukama.

image
Darko Tomas/Cropix

Najveća vrlina?

- Vjerujem i dalje u ljude, pa i kad nešto pođe loše, zaslužuju drugu šansu. Imam izuzetan smisao za diplomaciju, mogu ljude uvjeriti da naprave nešto što bih ja htjela, a da im izgleda da je to bila njihova ideja. Imam optimizam koji se ne gasi usprkos svim strahovima i znam voditi ljude. U mojoj profesiji to je vrlo važno. Teatar čine ljudi, oni na sceni i oni iz nje. Svi oni su mehanizam koji treba funkcionirati. Ja sam ona koja se voli brinuti o ljudima. Uporna sam, izdržat ću sve u svrhu nekog kvalitetnog cilja. Dovoljno sam emotivna i volim da se ljudi mogu poistovjetiti sa mnom. Nikad se ne izdižem i pouzdana sam. Mislim da bi moji prijatelji sve ovo potvrdili i još dopunili niz. Bez brige, jednako toliko imam i mana.

Ne gasi se ni vaše lice, jako lijepo izgledate, vitki ste. Geni, hrana, teretana?

- Drago mi je što ste me to pitali s obzirom na to da me često zaustavljaju s pitanjem što radim s licem. Agresivna sam protivnica invazivnih metoda na licu. Zgrožena sam kad vidim poznate ljude ili glumice na kojima se vidi traljavo odrađena intervencija. Gubi se osobnost i sloboda mimike, vrlo važna za glumce. Moj stav je da se nesigurnost u sebe, izgled i godine ne liječe filerima i botoksom. Volim kako lijepo stare Isabelle Huppert, Juliette Binoche, Julianne Moore. Njegujem se i, dapače, obožavam i preparativnu i dekorativnu kozmetiku. Redovito odlazi na pedikure, manikure i masaže. Ne bavim se sportom ni jogom. Puno šetam, a ostalo je sve na fantastičnim genima.

Smatrate li se feministicom?

- Mislim da svaka žena ima svoju percepciju feminizma i kroz život ju primjenjuje na različite načine. Također, moguće je da odgojem, odnosom sredine, pa i svojim vlastitim iskustvom osoba mijenja stav o tom pojmu. Kod nas je posljednjih godina trend da, ako se ne ističeš ili javno deklariraš kao feministica, imaš nešto protiv feminizma. Divno bi bilo živjeti u društvu uređenom tako da rodno obilježje nije kriterij, nego da je kriterij samo stručnost. Mi smo svjetlosnim godinama daleko od toga s obzirom na to da bi osnovna predispozicija za takvo društvo bila - jednake startne pozicije za sve, i žene i muškarce. Kod nas posljednjih godina jača 'celebrity feminizam', koji, nažalost, u prvi plan stavlja osobu, a cilj ostaje promašen. Naravno da prava žena trebaju biti regulirana zakonskim i pravnim okvirima, no obitelj i odgoj također igraju važnu ulogu u podizanju svijesti o ravnopravnosti. Sve izvan toga loš je estradni folklor. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. listopad 2020 20:07